"Sve ove godine moje službe čovječanstvu nisu mi donijele ništa do uvreda i poniženja."
* Kroz seriju članaka o čovjeku koji je bio izvan svog vremena i kojeg suvremenici nisu shvaćali, a mi još nismo do kraja otkrili, pokušat ćemo proniknuti u dubine i bogatstvo duha Nikole Tesle. Putujući kroz njegove misli, svjedočit ćemo idejama koje su se rađale iz ljubavi i žrtve jednog iznimnog čovjeka spremnog da nesebično služi čovječanstvu. Ovdje možete pročitati treći dio serijala
U zadnje vrijeme sam se često prisjećao djetinjstva i mladosti. Uživao bih u svakom naletu tog neopisivog fenomena - sjećanja. Često sam se samom sebi predočavao i retrospektivno koračao kroz najsitnije detalje prošlosti. Putovanje bi uvijek počinjalo ab ovo. To sam radio gotovo svakodnevno. Utonuo sam u sagledavanje svrhe dugog postojanja mene kao kozmičke jedinice. Sve je bilo satkano od odnosa života i smrti. Pred očima sam imao sebe kao tek stvoreno biće. Promatrao sam kako moji dječji osjetilni organi dolaze u kontakt s vanjskim svijetom. Valovi zvuka, topline i svjetlosti udaraju po mojem nejakom tijelu. Moja osjetljiva živčana vlakna podrhtavaju, mišići mi se skupljaju i opuštaju u poslušnosti tim podražajima: udah, izdah… U tom je činu taj čudesni mali motor, nepojmljive finoće i složenosti konstrukcije, kao nijedno stvorenje na zemlji duboko povezan s Kozmičkim Tvorcem svemira. Prvo što sam vidio u toj isprepletenosti osjetilnih podražaja bila je mama. Ono čemu sam se već od dječjih godina čudio i što bih uvijek primjećivao bile su njene suze koje su polako tekle niz obraze. Kada god mi se osvježi ta slika u mislima, ne mogu a da ne ispunim vlagom i svoje kapke zbog navrlih osjećaja. Zatim bih promatrao njenu istrošenu haljinu, dodirivao tvrde ali nježne ruke, divio se milini njenih riječi…
Sve dok nisam čuo grozno škripanje koje me podsjetilo na nokte koji stružu po dasci od prozora. To su bili moji dragi gosti - prijatelji golubovi. Čuo sam udarce njihovih kandži preko zatvorenog prozora iz druge sobe. U to vrijeme čula su mi bila nepodnošljivo oštra. Mogao sam čuti otkucaje sata devet metara daleko, krevet bih stavljao na jastuke, tako da ne osjetim vibracije. Slijetanje muhe na stol mi je zvučalo kao udarac čekića. Sve me je to izluđivalo. Nakon što sam nahranio prijatelje, opet sam se sjetio tog divnog stvorenja, moje majke. Odlučio sam joj napisati pismo. Umočio sam pero u tintu i počeo zapisivati:
Majko, pri pomisli na Tebe, osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj Tebe sad i da ti prinesem čašu vode. Sve ove godine moje službe čovječanstvu nisu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam ponovo čuo nešto što, već duže vremena, kroz san čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji pjeva i moli jezikom kojem si me ti učila. Pjevao je lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san s očiju i potvrdio da glas dolazi odsvud i da ne mogu odrediti je li izvana ili iznutra.
Najednom mi je pero iskliznulo iz ruke jer su glasovi bili sve intenzivniji. Stvorio se bijeli oblak u čijem je središtu bila nagnuta moja majka. Gledala me je očima ispunjenim ljubavlju, a lice joj je sijalo zrakama drugačijim od obične svjetlosti. A naokolo su bili grupirani likovi slični anđeoskim. U tom me je trenutku preplavio osjećaj izvjesnosti da je majka upravo umrla. Lekcija koju sam izvukao iz ovoga bila je možda čudna: shvatio sam da čovjek treba biti zadovoljan umjerenim dostignućima, ali da ipak žudi za većim, baš kao moja majka. Bio sam siguran da je umrla, no to me na neki čudan način potaknulo da dalje pišem. Suze su se miješale s tintom i osjećao sam neku milost koja mi daje snagu da joj kažem još dosta toga. Nastavio sam:
Kada sam ušao u Kongresnu zgradu za vrijeme sjednice senatora, zamolio sam za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dopustili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje s laboratorijem na Nijagarinim vodopadima. Momci su o mom trošku stavili turbine u pogon i kongresna dvorana je zasjala „mojom“ strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam i najavio. Nisu me interesirale njihove reakcije. Izišao sam odmah van, jer nisam ovo radio za njih već za čovječanstvo. U tom trenutku sam pogledao u svjetiljku i čekao da “moja” bežična struja dođe s turbina. No tada sam osjetio da nisam ja tvorac toga svega.
Osjetio sam da je netko ili nešto nosi od Nijagare do kongresne dvorane i da je u tom zakonu, koji sam smatrao “svojim” otkrićem, nešto što je oduvijek postojalo, a da je meni dato tek nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim.
Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam propustio nešto veliko u životu. Kao da sam izostavio nešto, kao da nisam spoznao nešto što mi je ponuđeno. Neka formula je bila nadohvat „moje“ spoznaje, a ja je nisam našao ili je nisam htio naći.
Opet sam čuo neke udarce. Kada sam provirio, po prozoru je lupkala najljepša i najiščekivanija gošća odjevena u bijelu haljinu. Naš odnos neću ni objašnjavati… Jednostavno sam bio zaljubljen u nju. Bila je posebna. Kada bih poželio da se družimo, jednostavno bih pomislio na nju i nedugo zatim bi doletjela do prozora. Često smo komunicirali. U svemu me je razumjela i jako sam volio tu ljepoticu. Davala mi je snagu da vidim svrhu svega onoga za što sam radio, jer sam još za mladosti jednostavno odlučio rasipati svu svoju energiju i vrijeme na čovječanstvo. Zadovoljan sam ako će sve što sam radio i dalje biti korisno. Nadajući se takvom ishodu, sada već star, odlučio sam se brinuti o tim beskućnim, gladnim i bolesnim pticama.
Kao što mi je u mladosti rad na napretku čovječanstva bio jedina radost, tako se sada radujem samo pernatim Božjim stvorenjima. No vidio sam da me je u tom trenutku moja bijela ljepotica trebala, tako da mi tada ništa drugo nije bilo važno. Postala je smisao mog života. Kada sam otvorio prozor sletjela je na moj radni stol. Znao sam da joj trebam, htjela mi je nešto važno reći pa sam zatvorio prozor i otišao do nje. Dok sam je gledao, znao sam da mi želi reći da umire. A onda, kad sam primio njezinu poruku, iz očiju joj je zasjala svjetlost - snažni snopovi svjetlosti. Da, bila je to prava svjetlost, snažna, blještava, zasljepljujuća svjetlost, svjetlost intenzivnija negoli su je ikada proizvele najjače lampe u mom laboratoriju…zrake svjetlosti ispunjene božanskim česticama. Kad je uginula, s njom je iščezao i dio mog života… Znao sam da je moje životno djelo završeno. Čak sam osjetio i radost zbog tog iskustva, jer sam znao da će ona mene hraniti kroz cijelu vječnost.
Neobično pomiren sa svim tim okolnostima, nastavio sam pisati:
Ovo pismo nećeš nikad dobiti, Majko. Ne znam zašto ga pišem Tebi koja ga više nikad pročitati ne možeš. Nek ti je laka zemlja, Majko, i oprosti mi što su me moji putevi odveli od Tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Ne mogu shvatiti ljude koji nisu bili spremni još prije dvije godine shvatiti da se struja može prenijeti i bez žica. Sad su, evo, vidjeli da može, ali opet je stoljećima neće znati koristiti, jer netko je do temelja spalio moj laboratorij u centru grada, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona.
Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bih se možda i jadao, ali sad više ne jer znam da je “moje” otkriće došlo prerano za čovječanstvo. I, ustvari, ono uopće nije moje. Znam da to netko nadzire sve i da ima plan pa sam zato možda i ravnodušan.
Opet me nakratko obasula zbunjenost osjećaja. To je provrlo u meni kada sam kričkom oka vidio Ruđerovo ime na naslovnici njegovog djela koje sam čitao po tko zna koji put, a radi se o “Teoriji prirodne filozofije”. Taj vizionar me je nadahnjivao cijeloga života. Ruđerovo ime me odmah povezalo s njegovim ljupkim spjevom Djevici Mariji: “De Solis ac Lunae defectibus”. Osjetio sam intenzivnu poveznicu između nas dvojice. Ta otvorena duša, tihih riječi, ali jasnih misli mi se zadnjih godina stalno vrtjela po glavi. Obojicu su nas držali za asocijalne čudake. Kada god bi mi to spočitavali, tješio sam se riječima koje je on poručio jednom bratu isusovcu: Moja mašta je živa i da nisam takav ne bih bio ni onaj geolog ni onaj pjesnik za kojega me bar drže.
Zasigurno jedna od najvećih poveznica između nas je bio naš odnos s majkom. Majci Pavli nikada nije kasnilo pismo niti se trebala brinuti za Ruđu. Kao i ja, on je cijeli život zahvaljivao toj pobožnoj i čvrstoj ženi, bio joj je zahvalan na usađenim vrijednostima i pobožnosti.
Sve te misli su me nagnale da majci na papiru progovorim o mnogim osjećajima koji se vrzmaju po mom srcu. Već iznemogao zbog svega toga, na kraju sam napisao: Sad vjerujem u ono što nikad nisam, da sam tamo, negdje, još uvijek “Ti” i da tvoj život nije zauvijek prestao. Zaludu moje godine provedene u nauci kad ona bijaše jalova. Moli tamo za mene, Majko, ako možeš, za izgubljenu dušu svog sirotog neukog sina …
7. siječnja 1943. njegovo beživotno tijelo pronađeno je u hotelskoj sobi. Ležao je beživotan tri dana. Zadnje godina života proveo je u teškoj financijskoj situaciji, a najviše je vremena posvetio izumima za golubove. Sahranjen je 10. siječnja 1943. Izrazio je želju da se na ispraćaju izvede Schubertova skladba “Ave Maria”. Svu ovu dramu njegovog života možemo otkriti u jednoj Isusovoj rečenici: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13)
Literatura:
● Nikola Tesla, Moji izumi.
● W. Bernard Carlson, Izumitelj elektroničkog doba.
● Nikola Tesla, Kako kozmičke sile utječu na našu sudbinu.
● Nikola Tesla, Neka osobna sjećanja.
● Mario Filipi, Nikola Tesla ispod paučine
● Interview: Nikola Tesla and John Smith (From the American magazine "Immortality")
● Amanda Gefter, Tesla’s Pigeon
