Da, niknuo sam iz obitelji, bio sam zagledan u svijetle primjere. Zahvalan sam im na tome, no dalje idem sam. Njima pripada moja prošlost i sadašnjost, a meni i kozmičkom Pokretaču budućnost.
* Kroz seriju članaka o čovjeku koji je bio izvan svog vremena i kojeg suvremenici nisu shvaćali, a mi još nismo do kraja otkrili, pokušat ćemo proniknuti u dubine i bogatstvo duha Nikole Tesle. Putujući kroz njegove misli, svjedočit ćemo idejama koje su se rađale iz ljubavi i žrtve jednog iznimnog čovjeka spremnog da nesebično služi čovječanstvu.
U graji s drugom djecom često sam znao zaklopiti oči i prepustit se mašti. Utopio bih se u svojim mislima i ludo se zabavljao slikama koje su mi poput munja bljeskale pred očima. Nije da nisam volio igru s drugom djecom, nego sam jednostavno uživao u svojoj glavi, u njoj mi je sve bilo jasno. Nažalost, često se moram pomiriti s tim da sve to ipak ostaje san i moj nimalo dosadni svijet. Tu zaigranost uma bi mi, udarcem po leđima, uvijek pokvario stariji brat Dane. Njemu nisam ništa zamjerao, najprije zato što mi je bio jedini brat, dok se sa sestrama i nisam baš volio družiti, a drugo jer sam mu se divio. Bio je izuzetno nadaren, jedan od onih koje nikakva znanost niti prirodna pomagala nisu mogla objasniti. Svaki moj napor i svaka moja želja su pred njegovom nadarenošću bile malene i nezamjetne, naročito u očima mojih roditelja koji su sve nade polagali u “svećenika Danu”. Jednostavno je bio u svemu bolji od mene.
Naše igranje i dokolicu bi uvijek prekidala mama Đuka. Tražila nas je i okupljala oko svojih genijalnih izuma, a ti izumi su bili ukusni objedi. Mama je bila neumorna; radila je od četiri sata ujutro, sve do jedanaest navečer. Često sam se pitao odakle toj mršavici tolika snaga. Znao sam se ponekad probuditi oko pet ujutro i promatrati tu njezinu poletnost. Jednostavno sam bio zadivljen kako sve to obavlja. Otac Milutin je, s druge strane, misli upravljao mnogo šire, razmišljao je dosta dalje od mame Đuke. Uvijek nam je usađivao ideju o Božjem narodu, predočavao lijepe slike Boga i govorio o važnosti Svetoga pisma. Uvijek je ponavljao, samo na različite načine: “Ništa mi nije toliko sveto kao moja Crkva. Ništa toliko dragocjeno kao sloboda, blagostanje i napredak. Spreman sam za svoj narod i Crkvu položiti život.” Njegov patriotizam i gorljivost nikada nisu jenjavali. Često smo to slušali, naročito na svetim službama u crkvi pored kuće. Ja sam bio zadužen za zvonjenje u crkvi, tako da sam to uvijek promatrao s prozorčića u zvoniku. U našoj skromnoj kući, ikone su bile posvuda. Svaku večer smo se okupljali na molitvu i slušali očeve pouke. Tata Milutin je također bio nadaren, imao je veliku biblioteku u kući. Govorio je dosta jezika, ja ih ne bih znao ni nabrojiti.
Mama mi je često govorila da sam dijete svjetla. Opisivala mi je kako sam rođen točno u ponoć, u kući u Smiljanu. Baš toga dana 10. srpnja 1856. nebom je gospodarilo bezbroj munja. Kada je za vrijeme poroda to vidjela prestrašena babica, rekla je da ću biti dijete oluje, no mama je, uzevši me u naručje, odvratila: Ne, bit će dijete svjetla.
Kao dijete sam se često igrao s rođacima na zelenim livadama pored kuće ili pak gonjajući kokoši, golubove i ovce koje smo uzgajali. Sve mi je to bilo zanimljivo, ali ništa me nije očaravalo kao oči moga samozatajnog, svima zastrašujućeg crnog mačka. On mi je bio najbolji prijatelj. Jednom prilikom sam sjedio uz peć mazeći moga prijatelja od ušiju pa sve do repa. Najednom sam ugledao čudo zbog kojeg sam ostao bez riječi: mačkova leđa su postala ploča svjetla, a cijela kuća je odzvanjala od iskri koje su proizvodile mačkove dlake. Začuđeno sam pogledao oca i klimnuo mu glavom očekujući objašnjenje. Otac se nasmijao i rekao da je to samo elektricitet, isti elektricitet koji vidimo za vrijeme oluje na stablima. Nastavio sam maziti mezimca razmišljajući: Ako je priroda divovska mačka, onda joj leđa može gladiti samo Bog. Taj me događaj najviše zainteresirao za elektricitet i produbio sliku o Bogu.
Drugi značajan poticaj mi je bila neumorna mama Đuka. Bila je izumiteljica i to me neprestano nadahnjivalo. Najveća šteta je ta što je bila odvojena od razvijenog svijeta i što nije bila upoznata s razvijenim društvom. Nerijetko je sama pravila vlastite alate za rad u polju, izmišljala bi naprave za tkanje vune, zbog čega su moji i Danini prsluci bili najljepši u školi. Gledajući to, i ja sam u glavi konstruirao brojne izume. Silno sam želio letjeti. Zato sam pokušao napraviti leteći stroj. Napravio sam ga tako što sam načinio sam četiri rotora na jednom kraju i disk na drugome. Vjerovao sam da bih vrtnjom mogao poletjeti u zrak, što bi bio perpetuum mobile. Druga moja suluda ideja bila ta da sam zamislio kako bih kišobran mogao upotrijebiti kao padobran. Skočio sam s naše staje i sav se polomio. Jedino što me je obradovalo je to da sam barem malo zabavio rođake i prijatelje.
U vremenu oporavka doživljavao sam velike religiozne strahove i jako sam se bojao čudovišta čije sam slike viđao u bljeskovima. Bojao sam se zlih sila koje sam zamišljao. U tome me još unazadila trauma koja se dogodila u mojoj sedmoj godini: brata Danu je pred mojim očima ubila naša kobila udarivši ga kopitom u glavu.
To mi je zadavalo muke, a i mojim roditeljima je to teško palo, tako da smo se odselili u Gospić misleći da ćemo tako sve zaboraviti. U novoj kući bio sam kao zatočen. Gledajući kroz prozor sva ta nepoznata lica i svu tu gomilu ljudi, počeo sam se osjećati usamljeno. Utjehu sam našao u molitvi. Znao sam se često baciti na koljena i razgovarati s Bogom i to to me je osnaživalo. Ni kod obitelji nisam imao neku podršku. Sve ono što sam hvalevrijedno radio moje je roditelje u početku podsjećalo na Danu i na njegove talente. Sve im je to zadavalo muke, a ja sam sve manje vjerovao u sebe, a sve više u Pokretača koji mi daje da sve to radim. Nakon određenog vremena, otac je počeo ulagati više vremena u mene. Često me vježbao u umnim igrama. Učio sam do te mjere da sam znao gotovo čitavu Bibliju napamet. Nisam zaboravljao ni misli brojnih filozofa. Trenirao me u tome da pokušam čitati misli sugovornika i poticao me da u glavi množim velike brojeve. Stalno me učio na koji način trebam razmišljati. Poticao je moj rad, ali mu je smetalo što sam počeo čitati po cijele noći, često sve do svitanja. Ljutio bi se toliko da je skrivao svijeće po kući, jer se bojao da će mi noćno čitanje pogoršati vid i naruši zdravlje. Tako sam se dosjetio i napravio svijeće od izlivenog loja i nekog starog konopca, jer ništa nisam volio kao knjige, strastveno sam ih čitao. U noćima zakrvavljenih očiju, slabe svjetlosti i sitnih slova ponajviše me zadivilo djelo “Abafi”. U tom mađarskom djelu najviše mi se svidio glavni lik koji se od mladića obuzetog bludom i užicima, snagom vlastite volje uzdiže do najpoštovanijeg i najplemenitijeg junaka. U njemu sam vidio ključ za napredak u svemu, uz pomoć kozmičko-božanske snage.
Već sam se s dvanaest godina počeo trenirati u plemenitosti i uzdržavanjima. Najslađe čokoladice koje sam rijetko dobivao dijelio sam drugoj djeci. Uvijek sam birao najteže poslove, samo kako bih u toj muci disciplinirao sebe. Dok bih se igrao s drugom djecom, znao sam se predati kada bih bio najbolji u igri. To mi je bilo bolno, sve do trenutka kada su se žudnja i volja poistovjetile i ispreplele u jedno. Počeo sam shvaćati da se ideje rađaju u samoći i zagledanosti u nutrinu duše i uma. Tako mi je samoća bila jedna od najboljih suputnica. Najveći plod tog rada i samoće vidio sam u svojim mislima: prizori iz mašte su postajali sve realniji. Svake noći kad bih ostao sam u mašti, pošao bih na put - sklapao bih prijateljstva, posjećivao gradove, sastavljao strojeve, upoznavao ljude... Sva ta maštanja su imala jasne obrise kao da se radi o stvarnom životu. Znao sam se satima igrati u svojim mislima, a jedina stvar koja mi je uvijek bila nedokučiva bila je ta božansko-kozmička jezgra iz koje crpim sva ta maštanja i ideje.
Upisao sam klasičnu gimnaziju u Gospiću. Briljirao sam u matematici, toliko da su mi se profesori divili. Sve bih to dakako, pod prisustvom neke jače sile, najprije izračunao u glavi, a na papir bacio samo rezultat. Bio sam zahvalan Bogu za to i uvijek bih pomagao ostaloj djeci, kako u matematici, tako i u fizici. S druge pak strane, bio sam zakinut za vještu ruku. Crteži su mi bili katastrofalno loši, ali crtanje mi svakako nije ni trebalo. Sve sam mogao kreirati u svom umu, razvijao sam sve u mašti. Već sam s dvanaest godina pravio male vodene turbine, koje sam isprobavao na Plitvičkim jezerima. Stricu sam tvrdio da ću takvu veliku turbinu izgraditi na Niagarinim vodopadima. Često sam se zabavljao s djedovim satovima, što ga je jako ljutilo. Znao sam rastaviti cijeli mehanizam sata i opet ga bez problema sastaviti ili čak pomiješati mehanizme dvaju satova. Izumio sam udice za žabe. Radile su besprijekorno i na njima su mi zavidjela druga djeca, jer oni sa svom opremom najčešće nisu ulovili ništa. No na kraju sam im otkrio tajnu.
Jednostavno sam bio oduševljen moću uma. Sve su to bile naslade i “bombončići” koji su me još više mamili da svaku večer zaspim s željom da budem izumitelj i da nešto ostavim prijateljima i bližnjima. Ali još je dug put do velikih napona…
(nastavlja se...)
Literatura:
● Nikola Tesla, Moji izumi.
● W. Bernard Carlson, Izumitelj elektroničkog doba.
● D. Mrkich, Evropske godine.
● D. Mrkich, Nikola Tesla Father.
● Nikola Tesla, Kako kozmičke sile utječu na našu sudbinu.
● Nikola Tesla, Neka osobna sjećanja.
