Isus se pojavljuje kao Spasitelj koji ne skriva ni svoja uvjerenja ni unutarnju snagu, jer ona govori iz vlastite suštine. Njegovo djelovanje kontrira svakom tko je zarobljen u personi, svakom tko dopušta da vanjska moć ili očekivanja diktiraju njegove moralne izbore.
Mk 6,17-29
U ono vrijeme: Herod bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. Budući da je Ivan govorio Herodu: »Ne smiješ imati žene brata svojega!«, Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.
l dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: »Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!« I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.« Ona iziđe pa će svojoj materi: »Što da zaištem?« A ona će: »Glavu Ivana Krstitelja!« I odmah žurno uđe kralju te zaište: »Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!«
Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika ne htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu i uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.
Kada čujemo riječ persona većina nas pomisli na osobu, tj. na pojedinca. Takvo značenje prisutno je u gotovo svim romanskim jezicima: talijanskom, španjolskom, portugalskom, rumunjskom i engleskom. No ta riječ skriva dublju, gotovo zaboravljenu povijesnu važnost. Njezin korijen vodi sve do antičkih kazališnih daski gdje je persona značila maska koju je nosio glumac.
Maska međutim, nije bila tek rekvizit, bila je posebna sama po sebi jer je imala otvor koji je pojačavao glasnoću, istodobno iza glasa skrivajući i otkrivajući glumca, dopuštajući jednom glumcu da postane više likova, da nosi različite sudbine i emocije. Broj glumaca bio je malen pa su upravo zbog toga, ti rijetki glumci, morali mijenjati maske više puta tijekom jedne predstave. Osim toga, naviknuta na takve prizore, publika bi se razljutila kada bi glumac izašao bez maske jer je uloga bez persone za njih bila oskvrnuta. Tako je maska postajala most od svakodnevnog i dosadnog pojedinca do lika koji fascinira obmanjujući istinom, a da se pritom ne razotkriva.
Tako spletom evolucijskih i socioloških okolnosti te iste persone nisu ostale samo u rimskim teatrima, nego su se ukalemile u svakodnevni život. Stoga ih svi mi, nakon jutarnjeg šoka pred prizorom u ogledalu, navlačimo zbog različitih uloga: dramā, novih poznanstava i društvenih okvira. Istina je da nam ta persona odvezuje ruke u oblikovanju vlastitoga malog svijeta, ponajprije zato što nas pred drugima (a ponekad i pred samima sobom) skriva od nesigurnosti, pojačava naš autoritet, stvara prihvatljiv identitet… No problem nastaje kada taj međuljudski most postane put u zahrđali kavez. Prema takvoj zahrđaloj konstrukciji koračamo kada se previše poistovjetimo s personom pa je još uz to debelim koncima ušijemo za vlastito lice, za vlastito ja. Tada počinjemo živjeti prema filtriranom albumu slika koje projiciramo na sebe same, odlučujući se za ono što se od nas očekuje: što priliči dobrom dečku, što donosi moć, što jamči sigurnost…
Ali postoji i druga staza, ona neutabana i zarasla dračom, koju je C. G. Jung nazvao individuacijom. Njome hodimo kad spoznajemo i prigrlimo sve aspekte vlastite psihe te kroz duhovne sfere postajemo ono što jesmo. To zapravo znači da se suočavamo sa sjenom koja nas stalno prati, ali je mi istodobno raskrinkavamo i dajući joj ime smanjujemo joj moć. Tek kroz takvo suočavanje maska prestaje biti zatvor i postaje alat. Tek tada osoba može kročiti svijetom ne pod težinom očekivanja, nego u skladu s unutarnjom slobodom. Proces, međutim, nije ugodan. Često zahtijeva sukobe sa samim sobom i s okolinom, jer je svijet (kao i mi) naviknut na naše maske i ne voli kada ih skinemo.
U našem kontekstu ta razlika između persone i autentičnog ja dobiva dodatnu težinu. Isus se pojavljuje kao Spasitelj koji ne skriva ni svoja uvjerenja ni unutarnju snagu, jer ona govori iz vlastite suštine. Njegovo djelovanje kontrira svakom tko je zarobljen u personi, svakom tko dopušta da vanjska moć ili očekivanja diktiraju njegove moralne izbore. U tome ima nečega gotovo provokativnog: autentičnosti koja ne traži odobrenje i koja ostaje nepokolebljiva pred pritiscima i strahom.
I tada, kada se sve teorije i metafore spoje, pred nama stoji Herod izmoren samim sobom. Njegova persona moći bila je toliko čvrsta da je pregazila unutarnje ja koje je unutar njega žudilo da postaje što više stvarno. Vanjski sjaj, očekivanja dvora, političke kalkulacije - sve je to oblikovalo njegovu personu, ali joj nije pružalo ono elementarno: moralnu refleksiju i unutarnju slobodu. Kada je, kao onaj koji drži moć u rukama, dao naredbu da donesu Ivanovu glavu, činilo se da odluka nije u potpunosti bila njegov slobodni izbor, nego rezultat vanjskih pritisaka i potrebe da održi sliku kralja. U toj tragičnoj farsi možemo zaključiti da je zakazalo jedno: individuacija. Herodova persona nadjačala je ja i preplavila unutarnji kompas, ostavivši ga zarobljenog između društvenih očekivanja i vlastitog neispunjenog potencijala. U toj slici svaki kralj, svaki moćnik, ali i svaki od nas prepoznaje vlastitu opasnost: da se uguši ispod persone, da vanjsko nadjača unutarnje i da nas na posljetku snagā odvede u hladnoću hrđavog kaveza.
