"Autentična ljepota nazire se, nadalje, u onim umjetničkim djelima koja vode prema komunikaciji i time prema međusobnom razumijevanju na način otključavanja čežnje ljudskog srca za ljubavlju prema drugome zbog Drugoga."
U nastavku našeg razgovora, detaljnije istražujemo kompleksnost suvremene umjetnosti. Razmatramo je li umjetnost izgubila svoju nekadašnju ulogu u potrazi za istinom i uzdizanju duha, analizirajući odnos između svrhe i, naizgled, besmisla umjetničkog djela. Osim sakralne umjetnosti, dotičemo se i utjecaja tehnologije na samu budućnost umjetnosti.
Povucimo nakratko paralelu između klasičnih remek-djela i suvremenih umjetničkih djela.
Smatrate li da je umjetnost danas izgubila svoju ulogu u uzdizanju duha i razmatranju istine? Možemo li reći da je umjetnost izgubila svoj osnovni smisao?
To bi opet trebalo procjenjivati s obzirom na konkretna umjetnička djela današnjice, budući da nije zahvalno, a niti dobro generalizirati. No, možda s obzirom na ovo pitanje opet mogu uputiti na jedno načelo, a to je da je svako umjetničko djelo posve nesvrhovito što, naravno, ne znači da je ono besmisleno. Umjetničko djelo, naime, ne postoji ni poradi tehničkoga korištenja, ni poradi ekonomske koristi, ni poradi didaktičko-pedagoške pouke ni poradi ikakvih sličnih utilitarnih svrha.
Koji je onda smisao umjetničkog djela?
Preoblikovanje, komunikacija i transformacija opažanja. Preoblikujući onaj prirodni, tzv. prvi svijet svrha, u onaj umjetnički, tzv. drugi svijet smisla, umjetnik čini nešto što se ne tiče samo njega osobno, nego se tiče čovjeka uopće. To što je umjetnik svojom stvaralačkom igrom preoblikovao ostalo je sačuvano u objektivnom opipljivom umjetničkom djelu koje traje, te ga stoga i drugi mogu razumjeti i doživjeti. Zato svaki onaj, koji sâm nije sposoban za stvaranje, umjetničko djelo razumijeva, čita ga, sluša ga, s njime komunicira. Na taj način i recipijent umjetnosti ima udjela u stvaralačkom postupku u tijeku kojega je ono nastalo.
Zato je cjelokupan proces stvaranja i razumijevanja, oblikovanja i razotkrivanja umjetničkih oblika ponajprije proces komunikacije između umjetnika i publike. To pak je posebna vrsta komunikacije, jer se u njoj raspravlja o životu.
Je li onda umjetnost, u svojoj bîti, samo estetski doživljaj ili je način da se dublje suočimo s vlastitim postojanjem?
Svakako, jer to je komunikacija u kojoj odjekuju u prvom redu općeljudske težnje, pitanja, muke, prosvjedi, radosti, razočaranja, nadanja itd. Ta se komunikacija odvija kroz medij umjetničkog djela koje je ispunjeno životom, koje diše, koje pulsira, koje u simbolu nastoji učiniti barem djelomično vidljivom otajstvenost ljudskog postojanja u kojoj bi se moglo nazrijeti novo obilje smisla.
Mnogi bi vas danas pitali: Kojeg smisla?
Mislim da smijemo reći: onog smisla po kojemu je ošamućenom utilitarno-funkcionalnom čovjeku moguće ponovno prispjeti k sebi i duhovno se razvijati.
Naime, od Kanta nadalje umjetnost shvaćamo i pod vidom toga da nam ona omogućuje jedinstveno i specifično estetsko opažanje svijeta putem umjetničke istine. Estetska je vrsta opažanja svijeta drugačija vrsta opažanja od onog svakodnevnog, znanstvenog ili filozofskog. Estetsko je opažanje svijeta zapravo rezultat trajne transformacije uobičajenog opažanja svijeta. To je, naime, model koji omogućuje pomak naše pozornosti s utilitarnog opažanja svijeta na estetsko bezinteresno, tj. kontemplativno-egzistencijalno opažanje svijeta. Kant ga je konkretno nazvao bezinteresno sviđanje. Estetsko bezinteresno opažanje je takvo da se u njemu otvara prostor za promatranje dubljih, bitnih dimenzija vlastitog postojanja. Estetsko bezinteresno opažanje svijeta u tom smislu sadrži u sebi potencijal stvaralačkog oslobođenja od prevlasti jednostranog i površnog utilitarnog opažanja svijeta. Utilitarno opažanje svijeta je, naime, dominantna vrsta opažanja suvremene svijesti. To je razvidno na svim područjima našeg života od sveprisutnih medija do svemoćne nevidljive ruke koja upravlja potrošačkim društvom.
Upravo zato se estetsko bezinteresno opažanje svijeta pokazuje kao ona vrsta spoznaje kojom je čovjek kadar dosezati dublje dimenzije razumijevanja svijeta i čovjeka. Rekli bismo: to je takva vrsta spoznaje u kojoj bivamo kadri dublje dopirati do istine o svijetu i čovjeku.
Ona, dakle, suvremena umjetnička djela koja realiziraju ove dimenzije preoblikovanja, komunikacije i transformacije opažanja itekako imaju smisao koji se realizira kao traganje za istinom i uzdizanjem duha.
Ali usprkos svemu, moraju postojati neki okviri za estetsko prema kojima možemo reći da je neko djelo epohalno, lijepo i bezvremensko.
Koje kategorije estetike definiraju pojam lijepog?
To, naravno, ovisi kojoj estetici ćete dati prednost. Ovdje bih dao prednost teološkoj estetici, a na koju se često u svojem pontifikatu navraćao papa Benedikt XVI. Tijekom susreta s umjetnicima u Sikstinskoj kapeli 2009. godine, on je u svojem obraćanju istaknuo da umjetnici kroz svoje umjetničko stvaralaštvo imaju prilike biti vjesnici i svjedoci nade za čovječanstvo u epohi koja je obilježena slabljenjem nade zbog čega svijet sve dublje tone u rezignaciju, agresiju i očaj. Pritom je također naglasio da postoji duboka veza između nade i ljepote. Ta veza očituje se u ljepoti koja je autentična, a ne prolazna i umjetna.
Što je to što ljepotu čini autentičnom i time ujedno vjesnicom nade čovječanstvu koje je sve više ranjavano očajem?
Autentična ljepota nazire se u onim umjetničkim djelima koja nastoje oko izricanja istine na način umjetničkog ukazivanja na temeljne teme koje životu daju smisao i time na način suočavanja recipijenata s velikim egzistencijalnim pitanjima. Autentična ljepota nazire se, nadalje, u onim umjetničkim djelima koja vode prema komunikaciji i time prema međusobnom razumijevanju na način otključavanja čežnje ljudskog srca za ljubavlju prema drugome zbog Drugoga.
Kada već govorimo o tome, može li lijepa umjetnost biti istinski uzvišena ako ne uključuje dublju duhovnu ili filozofsku dimenziju?
Prije svega treba naglasiti da se autentična ljepota nazire u onim umjetničkim djelima koja omogućuju duhovnu preobrazbu čovjeka na način otvaranja čovjekovih duhovnih očiju, budeći u njemu prije svega radost gledanja misterija transcendencije koja svakodnevnu stvarnost ljudskog života oslobađa od tame očaja i čini ju blistavom i lijepom. Upravo o takvoj autentičnoj ljepoti pisao je i Andrey Tarkovsky na temelju svojega bogatog filmskog redateljskog iskustva u djelu Sculpting in Time: Reflections on the Cinema. Za Tarkovskog, cilj svake umjetnosti jest pokušati objasniti zašto čovjek živi i koji je smisao njegovog postojanja. Ako pak ne posve objasniti, onda barem postavljati pitanja o tome. U tom smislu, neosporna uloga umjetnosti jest u redu spoznaje istine.
Nadalje, prema Tarkovskom, nezamjenjiva uloga umjetnosti je komunikacija koja vodi prema međusobnom razumijevanju čime se izgrađuje duh zajedništva. Umjetnik i njegovo djelo u tom su smislu uvijek u službi one više i zajedničke ideje koja nadilazi pojedinca. To znači da je umjetnik uvijek sluga onom idealu u kojemu se ostvaruje ljubav kao svijest o međusobnoj ovisnosti ljudi koji su spremni na žrtvu za druge. Takva vrsta komunikacije kroz umjetnost pak budi nadu da krajnja svrha ljudskih djelatnih nastojanja nisu samo pragmatični okviri preživljavanja u raljama svakodnevnice, već da se njihov smisao razotkriva u raznoraznim bezinteresnim mogućnostima ljudskoga zajedničarenja. Takva nada onda biva i pozivom čovjeku na duhovno buđenje kako bi u njemu zaživio duhovni potencijal dobra, što je značajno zbog toga što je umjetnost na taj način kadra održavati na životu ideju harmonije u neskladnom čovječanstvu.
Iz svega ovoga onda proizlazi i treća uloga umjetnosti prema kojoj se nada očituje u ljepoti, a to je potencijal čovjekove duhovne preobrazbe kroz transformirajuću snagu umjetničkog djela. Prema Tarkovskom, jedna od uloga umjetnosti jest i ta da ona, utjelovljujući određene ideale, poziva ljude da preispituju sebe i svoj vlastiti život u svjetlu tih ideala. Na taj način umjetnost odgovara čovjekovoj dubokoj potrebi za skladom i njegovoj spremnosti da se suoči sa samim sobom radi postizanja duhovne ravnoteže. Umjetnost upravo u tom smislu u čovjeku može afirmirati nadu da može u sebi probuditi one duhovne potencijale kroz koje se kadar realizirati u dobru koje ga čini slobodnim i time karakterno lijepim i privlačnim. Time mu također, unatoč vlastitoj nesavršenosti, umjetničko djelo istovremeno budi nadu da bi možda mogao uvijek iznova pokušati oblikovati vlastiti život u odnosu prema onome što je vječno, transcendentno i božansko.
Umjetničko djelo smijemo promatrati kao zbilju koja čovjeka, u odnosu na druga živa bića, čini drugačijim, bićem duha. Kao biće duha on je onaj koji može postavljati pitanja i onaj koji traži na njih odgovor. Čovjek to čini kroz umjetničko djelo koje nema uporabnu vrijednost, već ponajprije izražajnu i komunikativnu.
Čitajući ova Vaša promišljanja, zapitao sam se: „Može li neko djelo iskriviti putanju duha, tj. oskvrnuti čovjekov duh?“
S obzirom na ovo pitanje vratio bih se na kratko u prošlost koja je, nadam se, još uvijek učiteljica života. Pod tim vidom, podsjetio bih da je antička estetika naglašavala da je lijepo ono što duh recipijenta umjetnosti čisti, prosvjetljuje i uređuje na način da pojedinac u susretu s umjetničkim djelom postaje sve boljom osobom. Antička estetika, dakle, ljepotu shvaća ponajprije u kontekstu etičkog značenja umjetnosti. Drugim riječima, antička estetika ljepotu umjetničkog djela mjeri uglavnom prema tome koliko je ono kadro u recipijentu probuditi njegovu moralnu svijest i volju da čini dobro. Tako pojmovi dobro i lijepo ovdje zapravo imaju identičan smisao. Stari su Grci, naime, kvalitetu nečega što je koliko dobro, toliko i lijepo, izražavali kroz pojam kalókagatija. Ovaj pojam izražava zapravo ideju da je samo ono što se može okarakterizirati kao dobro, ujedno i lijepo. Umjetničko djelo u tom smislu imalo bi ponajprije oblikovati lijepe duše. Lijepa duša pak se može oblikovati jedino kroz vrline i stoga je ljepota u antici neraskidivo povezano s dobrom. Samo je čovjek kojega odlikuju vrline lijep i dobar.
Srednjovjekovna estetika slijedila je ovaj duh antike, naglašavajući pritom da vrlini ili ljepoti duše vodi specifično obilježje čovjeka po kojemu je on sličan Stvoritelju, a to je um. Srednji je vijek tako u središte stavio ovaj naglasak: ukoliko čovjek želi biti lijep u smislu lijepe, dobre duše, mora u sebi razvijati sve dublje stupnjeve razumijevanja. Drugim riječima, dobar i lijep čovjek mora težiti prije svega spoznaji istine i na taj se način su-obličavati Logosu, kako bi postajao sve sličniji Bogu. Tek putem takvog su-obličavanja, naime, čovjek može postati istinski dobar i lijep, a to su-obličavanje moguće je i kroz umjetnost. Ovo je kontekst unutar kojega i odgovaram na vaše pitanje: ukoliko umjetniku krajnji cilj stvaralaštva nije oblikovanje takve ljepote koja je sjaj istine i koja kao oblik dobra duh pojedinca i zajednice ne usavršava i ne čini sve boljim, onda umjetničko djelo može iskriviti putanju duha, tj. oskvrnuti duh.
Svijet je oduvijek bio pogođen nepogodama, katastrofama i ratovima, osobito na europskom tlu, a te su katastrofe u određenoj mjeri oblikovale različite etape umjetnosti.
Zašto su se neki pravci, poput dadaizma, koji je bio odgovor na društvene pogibelji, pojavili tek u 20. stoljeću? Što je bio dublji uzrok tog naglog preokreta?
Povjesničar ideja Jacques Barzun u svojim je znanstvenim analizama pokazao da se umjetnik 20. st. počeo shvaćati u dvostrukoj ulozi: kao prorok i kao lakrdijaš. Moderna umjetnost shvaćena kao trajna inovacija i šok pak je u tom smislu postala spas od zloćudnu bolest modernoga doba, a to je besmislen i otuđen ljudski život. Moderni umjetnik je, dakle, prije svega prorok zato što prokazuje grijehe modernoga svijeta, a njegova proročka djela smatraju se kritikom staroga zaostalog života. Moderni poslijeratni umjetnici stvaraju šokantna proročka djela zato što samo tako mogu prokazati šokantna zvjerstva rata. Moderni život mora biti slobodan od svih starih zabluda i prepun novih zadovoljstava. Da bi se to ostvarilo umjetnik prorok ujedno mora biti i umjetnik lakrdijaš. Tražeći naknadu za proživljene užase dvaju ratova, odbacivanje prošlosti lakrdijskim stvaralaštvom znači ujedno i odbacivanje tradicionalnog značenja umjetnosti koja je simbol te prošlosti. Moderna proročka i lakrdijska umjetnost je, kao kritika staroga zaostalog života, u punom smislu riječi angažirana umjetnost.
Za modernu umjetnost koja potiskuje tradicionalni stvaralački pristup karakterističan je stilsko-oblikovni preokret, što je uočio Josè Ortega y Gasset. Modernoj su umjetnosti odbojni ponajprije živi ljudski oblici. Živi ljudski oblici su, naime, tek preslika tradicionalnoga tumačenja stvarnosti shvaćene kao odraz, a umjetnost je onda u skladu s time tek oponašanje stvarnosti. Moderni stvaralački stil u tom kontekstu nastoji u umjetnosti otkloniti oponašanje ljudskoga i razvijati samo one najčistije umjetničke elemente. Umjetnost je trebalo osloboditi opterećenosti ljudskim stvarima. Trebalo ju je osloboditi ljudskih sadržaja zato što oni samo odražavaju život prikazujući uglavnom ljudsku prirodu kroz različite ljudske sudbine čime se jedino čovjeku želi osigurati vrijednost i dostojanstvo. Dok tradicionalna umjetnost odražava stvarnost, moderna umjetnost ide protiv nje.
Umjetnost, naime, ne može biti zadovoljna samo time da beskorisno oponaša stvarnost. Njezino je prvotno, što znači novo i moderno poslanje, ekspresivno-stvaralačko. Drugim riječima, njezino je poslanje da stvara nove svjetove snagom autentične subjektivne ekspresije, o čemu smo već nešto razgovarali. To pak je moguće samo tako da umjetnik zaniječe stvarnost i da sebe postavi iznad i protiv nje. Umjetnik to čini prije svega zato da bi pažnju publike otklonio od usredotočenosti na njihovo svakodnevno percipiranje ljudskih formi i sudbina što zapravo čini tradicionalna mimetička umjetnost koja oponaša uglavnom ljudsku stvarnost. Time što svojim stvaralaštvom uklanja sve oponašane ljudske stvarnosti iz svojega djela, moderni umjetnik recipijentu ne dopušta da bude usredotočen samo na običan svijet svakodnevice. Tako pak mu, kroz distancu od svakodnevice, omogućuje posve novo i jedinstveno estetsko zadovoljstvo koje je sasvim drukčije od običnih svakodnevnih životnih navika.
Nadalje, tradicionalna je umjetnost bila važna i s obzirom na teme koje su postavljale velika pitanja čovječanstva i života, na što je također ukazao Ortega y Gasset. Na taj je način tradicionalna umjetnost izricala prvenstveno upravo ono humano nastojanje iz kojega je čovjek onda zadobivao svoje ljudsko opravdanje i dostojanstvo. Moderna umjetnost odbija prihvatiti takvu „svetu“ zadaću i ne želi se uhvatiti u koštac s tako ozbiljnim temama života, budući da život ionako treba shvatiti kao lakrdiju i šalu.
No, znači li to da umjetnost gubi svoju sposobnost da bude nositelj dubljih poruka i univerzalnih istina?
Moderna se umjetnost, kako to podcrtava Ortega y Gasset, može razumijevati kao stvaralaštvo bez posljedica. Ona je bez posljedica u tom smislu da umjetnika njegovo djelo zanima tek zato što ono nema nikakve transcendentne važnosti.
Zanimljivo je ovdje, međutim, to da papa Ivan Pavao II. u Pismu umjetnicima i u ovakvom novom shvaćanju umjetnosti vidi njezinu srodnost sa svijetom vjere, budući da čak i u uvjetima veće odvojenosti kulture od Crkve upravo umjetnost nastavlja stvarati neku vrstu mosta prema religioznom iskustvu. Papa ide još dalje kada ističe da čak i kada ispituje najtamnije dubine duše ili najpotresnija obilježja zla, umjetnik na neki način postaje glasom sveopćega iščekivanja otkupljenja.
U igri je na prvom mjestu važan slobodan impuls koji se očituje u kretanju kao stalnom dolaženju i odlaženju, tj. u kretanju koje nije vezano uz neki cilj kretanja. To je samostalno kretanje koje je temeljni karakter živoga bića. Ovim riječima ste opisali dinamike koje se događaju u igri kao temelju umjetnosti.
Možete li detaljnije obrazložiti što mislite pod umjetničkom igrom?
Hans Georg Gadamer na osobit se način bavio fenomenom igre u umjetnosti, te sam se u tekstu kojega ste naznačili bavio analizom upravo njegovih uvida. Ovdje bih, međutim, rado istaknuo zanimljivu poveznicu koju između igre i liturgije povlači Benedikt XVI. u knjizi Duh liturgije. Analogno tome smije se povući poveznica i između igre i umjetnosti. Na tom tragu može se reći ponajprije to da umjetnost kao i igra ima svoja vlastita pravila i zakonitosti. Ona podiže i gradi svoj vlastiti svijet koji vrijedi kad se u nj stupa i koji zapravo prestaje kad je igra okončana. Nadalje, igra ima sama u sebi i po sebi smisao. Igra je istodobno i bez neke prave svrhe, upravo stoga sadrži u sebi nešto ljekovito, oslobađajuće, jer nas izvodi iz svijeta svakodnevnih svrhovitosti i njegovih prisila u svijet slobode, na stanovito nas vrijeme oslobađa od svega što nas tišti u našem svijetu rada i obaveza.
Igra bi zapravo bila nešto poput drugoga svijeta, oaza slobode u kojoj dopuštamo da na trenutak slobodno struji rijeka našega bitka. Takve trenutke izlaska iz moći i prisila svakodnevice trebamo da bismo mogli nositi terete svoga svagdana. I na kraju još jedan važan moment igre, a to je igra kao neka vrsta anticipacije života, kao uvježbavanje za život. Umjetnička igra ili umjetničko stvaralaštvo bilo bi također nešto poput anticipacije, predvježbe i predigre raznoraznih mogućnosti života. Umjetničko djelo u tom bismo smislu mogli shvatiti kao ljekovitu vježbaonicu koja nas u vlastitosti umjetničkog svijeta priprema za život slobode i otvorenosti jednih za druge.
Arthur Schopenhauer u svom djelu Svijet kao volja i predodžba navodi da prikazi seljaka u krčmi koji se svađaju oko karata i kocki mogu biti jednako značajni kao i prikazi ministara u palači koji se svađaju oko karti i zemalja. On na taj način smatra da bi bilo dobro da se umjetnik koncentrira samo na prizore, događaje, borbe i radosti masa kako bi otkrio raznoliku ideju čovječanstva u slikarstvu, skulpturi ili poeziji.
Ono što me zanima, je li po vama u sakralnoj umjetnosti važnije prikazivati dinamičnost, kao što je primjerice Skidanje s križa od Rubensa i Djevica Apokalipse od Cabrera ili bi radije rekli da je za harmoniju unutar vjernika bolji statični prikaz kao što je riječ kod romanike?
Mislim da za sakralnu umjetnost nisu toliko ključni kriteriji dinamičnosti ili statičnosti. Jacques Maritain istaknuo je u knjizi Umjetnost i skolastika neke druge kriterije za sakralnu umjetnost koji, čini mi se, i danas vrijede. U tom smislu za sakralnu umjetnost važniji je od dinamičnosti ili statičnosti prije svega kriterij teološke čitljivosti, budući da je sakralna umjetnost teologija u slikama. Sakralna je umjetnost, naime, neodvojiva od teologije zato što se kroz umjetniče i teološke simbole nastoji prenijeti sama božanska Istina. Sakralna umjetnost trebala bi nadalje jednostavno biti sakralna, a to znači takva da vjernike potiče na istinsku pobožnost i na molitvu.
Problem na kojega se danas u tom smislu često nailazi u našim sakralnim prostorima jest sve jače širenje kiča. Kič pak je, sjajno je to primijetio naš teolog Ivan Golub, preuveličan vid jednog dijela stvarnosti što može prerasti u poricanje istinitosti cjeline i time može postati lažju. Kič sa svojom jednostranošću i preuveličavanjem dijela vjerske stvarnosti lako umanjuje i iskrivljuje vjersku istinu. Tako kič – likovni, glazbeni i govorni – može biti hereza. Kič se, prema Golubu, razlikuje od umjetnosti u tome što umjetnost priznaje Tajnu, a kič ne poznaje Tajnu. Umjetnost uvijek ispovijeda Tajnu, umjetničko je djelo uronjeno u Tajnu, dok je kič bijeg od Tajne i razdiranje Tajne. Pod tim vidom kič nema nikakvog pastoralnog opravdanja.
Nenadmašivi Michelangelo ističe da je pravo umjetničko djelo samo sjena božanskoga savršenstva.
Kako biste to protumačili?
Najjednostavnije je to protumačiti kršćanskim shvaćanjem čovjeka kao slike Božje. Papa Ivan Pavao II. stavio je upravo to učenje u prvi plan u Pismu umjetnicima gdje je naglasio da je Bog pozvao čovjeka u život i prenio mu zadaću da bude stvaratelj, te da se upravo u umjetničkome stvaranju čovjek očituje više nego igdje drugdje kao slika Božja. Ukratko: božanski umjetnik u stvaranju prenosi iskru svoje transcendentne mudrosti ljudskom umjetniku i poziva ga da podijeli njegovu stvarateljsku moć.
Ovaj govor o sličnosti čovjeka Bogu koji ga je stvorio, jest dakako – kao i sav ljudski pokušaj govora o toj sličnosti – analogijski govor. On, dakle, u sebi izražava istovremeno sličnost, ali i različitost u odnosu na Boga. To nam već pokazuje i sama upotreba riječi Stvoritelj, lat. Creator i stvaratelj, lat. artifex. Stvaralački umjetnik, artifex creans ne stvara kao božanski Umjetnik, Creator. Stvoritelj, Creator daruje postojanje, nešto izvlači iz ničega, što je vlastitost Svemogućega. Stvaratelj, artifex pak se u svojemu stvaralaštvu samo služi onime što već postoji, a što on preoblikuje i što očituje u novom simbolu, što je vlastito čovjeku. U analogijskom govoru o odnosu sličnosti čovjeka i Boga ovu je razliku između Stvoritelja i stvorenja uvijek potrebno imati na umu, tim više što se poneki umjetnik-stvaratelj – zaboravljajući na ovu dimenziju – često ponaša kao da je on sâm Stvoritelj.
Maloprije ste spomenuli nisku i malenu umjetnost te kako predmeti i potrošačka roba stupaju na mjesto velikih tema umjetnosti.
Kako je došlo do pomaka u svijetu umjetnosti da čak i prikaz hrpe smeća (kao što je primjerice kod Tima Nobela) može postati remek-djelo? Smatrate li da je koncept danas važniji od samog umijeća stvaranja?
Iako to nije bio jedini uzrok spomenutog pomaka zasigurno je važan trenutak u tom smislu bila 1917. godina kada je Marcel Duchamp prijavio skulpturu za izložbu Društva nezavisnih umjetnika u New Yorku. Skulpturu je naslovio Fontana, a okarakterizirao ju je kao assisted readymade. U tu kategoriju ulaze svi predmeti kojima umjetnik „pomaže“ na različite načine. Jedan od načina takve „pomoći predmetima“ kod Duchampa sastojao se u tome što on jedan predmet spojio s drugim predmetima kao u njegovu djelu Kotač bicikla. Drugi način „pomoći predmetima“ sastoji se u tome što ih Duchamp naslovljuje, kao što je on naslovio Fontanu, te što ih potpisuje, kao što je on Fontanu potpisao s R. Mutt. Duchampova Fontana je pisoar.
Proizvela ga je Željezara J. L. Mott u New Yorku. Duchampov „umjetnički stvaralački čin ili umjetničko umijeće“ jest u sljedećem: on je odabrao predmet, kupio ga je, zaokrenuo ga devedeset stupnjeva, postavio ga je na izložbeno postolje, dao mu je naslov i potpisao se izmišljenim imenom R. Mutt. Samo ime R. Mutt jest dvostruka referencija: prva na proizvođača, a druga na lik Mutta u popularnom stripu Mutt & Jeff. U tom kontekstu, Duchampova Fontana je, prema umjetničkim kritičarima, ponajprije kao šala i satira, imala značiti stvaralačku umjetničku inovaciju i progres naspram cjelokupne dotadašnje umjetničke tradicije.
Kao što će se pokazati u drugoj polovici 20. st., Duchampov pristup je otvorio prostor za bujicu ili poplavu umjetničkog stvaralačkog progresa i inovacije. To pak je osobito utjecalo na nastanak i razvoj konceptualne umjetnosti. U konceptualnoj umjetnosti, kao i kod Duchampa, najvažnija sastavnica umjetničkog djela jest umjetnikova ideja ili konceptualna premisa, a ne tehničko umijeće umjetnika. U konceptualnoj umjetnosti bît umjetnosti je, dakle, samo i jedino u umjetnikovoj ideji. Rezultat ovakvog moderno-inovativnog stvaralačkog progresa bio je taj da je sve što se nudilo kao nova i pomodna umjetnost automatski zasluživalo poštovanje.
U tom kontekstu vrijedilo je sljedeće: ako se neko novo umjetničko djelo nekome i nije sviđalo, te ga je čak bilo mučno gledati, ali je bez obzira na sviđanje ili nesviđanje djelo na bilo koji način revoltiralo, ono je bilo okarakterizirano kao „zanimljivo“. Tako se pola stoljeća nakon Duchampove Fontane svako umjetničko djelo otpisivalo kao „akademsko“, što pak je značilo da je nezanimljivo i prezira vrijedno ukoliko ga se od strane kritičara nije moglo interpretirati kao zanimljivo, uznemirujuće, pomaknuto, surovo ili čak nastrano.
Crkva je kroz svoju povijest bez sumnje bila izvor iz kojeg su nastajali mnogi umjetnički pravci. Također je oduvijek poticala i financirala stvaranje umjetničkih djela. Smatrate li da bi danas trebala podupirati oživljavanje određenih manualnih umijeća? Možda neobično pitanje ali može li Crkva stvoriti svoj umjetnički pravac?
Mislim da ne. Sakralna i religiozna umjetnost nije nešto što bi se moglo izdvojiti od općih umjetničkih kretanja u nekom razdoblju. Već spominjani Jacques Maritain naglasio je da nema nekog pravca, stila i tehnike koji bi bili rezervirani za sakralnu i religioznu umjetnost. Kao i sam Bog, koji u svakom razdoblju povijesti progovara jezikom toga vremena da bismo ga mogli „čuti“ i razumjeti, sakralna i religiozna umjetnost također može usvojiti ono što joj na raspolaganje daje sadašnjost. Pritom je možda teži jedan drugi zadatak pred kojim se nalaze suvremeni umjetnici koji žele stvarati sakralna i religiozna umjetnička djela, a kojega također ističe Maritain.
S jedne strane, to je priviknuti današnjeg vjernika nekim novim i inovativnijim pristupima u stvaranju sakralnih i religioznih umjetničkih djela kako bi se i kroz estetsku dimenziju izoštrio vjernički senzibilitet, te kako bi se time pokušao izbjeći prije spominjani kič koji je čest gost u crkvenim zgradama. S druge pak strane, to je zadatak suvremenih umjetnika da trenutna umjetnička kretanja pokušavaju oduhoviti i pridići k Bogu kako bi umjetnost ponovno zaživjela u punom sjaju.
Često se u crkvenim krugovima mogu čuti različite (ponekad neutemeljene) kritike na račun umjetnosti. Tako se može steći dojam da su Crkva i suvremena umjetnost na dva suprotstavljena fronta.
Razumiju li se uopće međusobno? Smatrate li da nedostaje dijaloga između njih?
Da, svakako. Čini se da danas takvog dijaloga nedostaje. Dijalog Crkve, odnosno, vjere i umjetnosti kroz povijest je, međutim, bio itekako prijateljski. Prijateljstvo je to koje se temeljilo ponajprije na uzajamnosti nadahnuća koje je stoljećima bilo živo i produktivno. Ta je, naime, uzajamnost nadahnuća kroz povijest urodila mnogostrukim plodovima međusobnog kultiviranja. Tako je, s jedne strane, vjera uvijek bila utjecajan kultivirajući faktor. Vjera je uvijek stvarala kulturu određenog prostora i vremena, budući da je mnogostruko nadahnjivala umjetničko stvaralaštvo. Vjera je umjetničko stvaralaštvo nadahnjivala prvenstveno privlačnošću, odnosno, ljepotom sadržaja kršćanskih otajstava. Mnoga su, naime, velika umjetnička djela nadahnuta upravo sadržajima vjere.
Primjeri su brojni, spomenimo samo umjetničko utjelovljenje: scena iz evanđeljâ, velikih proročkih događaja Staroga zavjeta, zatim teme Djevice s Djetetom, Golgote, Ožalošćene Djevice-pietà, a onda isto tako mnoštvo svetaca itd. Vjera u tom kontekstu stvara kulturu ukoliko je izvorom nadahnuća umjetničkog stvaralaštva. To pak da ona to jest, očigledno je u povijesno-umjetničkoj i društvenoj vrijednosti mnogih crkava, slika, skulptura, glazbenih, poetskih, književnih, filmskih i kazališnih djela. S druge strane, sama se vjera kultivirala kroz umjetnost na način da je umjetnost vjeri uvijek omogućavala raznolikost estetskih oblika izražavanja religijskih sadržaja. Time je umjetnost vjeri otvarala razne mogućnosti za oblikovanje uvijek novih izraza njezinih bitnih i nepromjenjivih otajstava spasenja, a također je omogućavala vjeri njezinu inkulturaciju u konkretnom vremenu i prostoru.
Zbog čega je došlo do prekida ovog plodonosnog dijaloga, odnosno, do prekida prijateljstva?
Zbog onoga o čemu smo već razgovarali. Umjetnost je, s jedne strane, u svojim modernim previranjima postala šokantna, potresna, često nerazumljiva i na taj je način odbacivala tradiciju u njezinim različitim vidovima, a prevladavajući pretkoncilski stav Crkve pak je s druge strane bio je prvenstveno stav konfrontacije sa svijetom, pa onda i s takvim svjetovnim umjetničkim usmjerenjima.
Na Drugom vatikanskom koncilu međutim, suprotno od stava konfrontacije, Crkva ponovno prepoznaje svijet kao zajednički dom. Unutar tog zajedničkog doma Crkva sada ponovno želi uspostaviti dijalog na svim razinama i to ne dijalog kao puku taktiku, nego kao autentičnu potrebu vjere, kako je to isticao Josip Turčinović. Tako se onda i dijaloška otvorenost u sferi afirmacije puta ljepote pokazala kao model navještaja vjere, pri čemu bi Crkva imala obogatiti svijet, ali pri čemu bi također i svijet imao obogatiti Crkvu.
Jesu li u tom smislu od strane Crkve učinjeni i neki konkretni koraci po pitanju obnove dijaloga vjere i umjetnosti?
Jesu. Nakon Drugog vatikanskog koncila Crkva postaje sve više svjesna da se doprinosima umjetnikâ može bolje očitovati spoznaja Boga kako to kaže Gaudium et spes u br. 62, zatim da evanđeoski navještaj kroz umjetničko djelo može postati privlačniji suvremenom čovjeku, te da je služba umjetnikâ najplemenitija djelatnost ljudskoga duha ukoliko se njihova umjetnička djela odnose na Božju ljepotu i usmjeravaju ljudska srca prema promicanju Božje slave, što čitamo u Sacrosanctum Concilium u br. 122. Papa Ivan Pavao II. umjetnicima će na osobit način posvetiti jedno pismo. Tako u br. 10 toga pisma on ističe da je umjetnost most prema religioznom iskustvu u uvjetima odvojenosti kulture i Crkve. Papinsko vijeće za kulturu pak će u važnom dokumentu o odnosu vjere i umjetnosti, u Via pulchritudinis. Povlašteni put evangelizacije i dijaloga, izjaviti da je put ljepote eminentni pastoralni put djelovanja Crkve.
E sad, evangelizacijsko i pastoralno djelovanje puta ljepote – kako ga vide koncilska i pokoncilska gibanja – imalo bi ići u dva smjera: prema van i prema unutra. Ciljevi stava dijaloške otvorenosti Crkve spram umjetnosti i kulture bili bi višestruki. Oni bi ponajprije imali podsjetiti svijet na ona temeljna djela iz kršćanske kulturno-umjetničke baštine kako se ne bi ostalo samo na površnom razumijevanju kršćanstva ili tek na rubovima kršćanske kulture. Na taj način ukazalo bi se na neporecivi kršćanski vjerski doprinos umjetnosti i kulturi. Time pak bi se onda i potvrdila činjenica da sam razvoj suvremenog svijeta ne bi bio moguć bez vjerskog duhovno-umjetničkog nadahnuća. Smjer evangelizacijskog i pastoralnog djelovanja puta ljepote prema van ima, dakle, kao konačan cilj to da se u zajedničkom izgrađivanju duhovnog životnog obitavališta, uz ostalo, i religijskoj misli prizna konstruktivnost, zrelost i bremenitost.
Drugi smjer evangelizacijskog i pastoralnog djelovanja puta ljepote imao bi ići prema unutra, odnosno, imao bi ići prema uspostavljanju dijaloga u samoj Crkvi na svim njezinim razinama i na svim područjima njezina života. U tom kontekstu, ovaj smjer evangelizacijskog djelovanja puta ljepote prema unutra, trebao bi zapravo nadahnjivati pastoral koji će biti u službi evangelizacije samih župnih zajednica. U duhu Drugog vatikanskog koncila, Crkvi je stalo ponajprije do toga da se unutarcrkvena evangelizacija ne svede na tek puko priopćavanje nekog skupa vjerskih spoznaja i informacija. Crkvi je prvenstveno stalo do toga da unutarcrkvena evangelizacija bude živo iskustvo vjere. Živo iskustvo vjere pak se događa samo u dinamici egzistencijalne povezanosti s Kristom.
Crkva, dakle, smatra da u oživljavanju takvog vjerodostojnog vjerskog iskustva unutar župnog zajedništva može pripomoći i umjetničko oblikovanje vjerskih sadržaja. Stoga bi cjelokupna pastoralna praksa trebala biti obilježena takvim umjetničkim formama koje će omogućiti nicanje iznijansiranog estetskog iskustva. Svrha pak takvog iznijansiranog estetskog iskustva je samo jedna, a to je ova: potpunija realizacija što raznolikijeg, bogatijeg i životnijeg vjerskog iskustva. Uključivanje i umjetničkih formi u pastoralno djelovanje od iznimne je važnosti, jer one doprinose obogaćenju pastorala na svim razinama. Umjetničke forme tako uvelike mogu produbiti navještaj Božje riječi, dobrodošla su pomoć u obogaćivanju liturgijskih slavlja, u kontekstu tzv. estetskog učenja velika su pomoć u katehezi, te su snažno sredstvo komunikacije s obiteljima, mladima i uopće sa svim skupinama vjernika.
Evangelizacijsko i pastoralno djelovanje puta ljepote želi produbiti svijest o eklezijanosti i komunitarnosti, koja je nenadomjestiv preduvjet poslanja zajednice vjernika za spas svijeta. Upravo poradi tog poslanja, Crkva u svojem pastoralnom djelovanju trajno treba izgrađivati različite platforme za dijalog sa svijetom. Samo joj takav dijaloški pristup može pomoći nositi se s trajnim izazovom otvorenih duhovnih potreba sredine u kojoj djeluje, pri čemu Crkva konstantno treba pronalaziti odgovore na uvijek nove duhovne izazove sadašnjeg trenutka.
Mislite li da prijenos evanđeoske poruke kroz razne umjetničke oblike u ovo naše vrijeme još uvijek može nešto reći suvremenoj kulturi?
Mislim da može, naravno. Držim da vjera na različite načine, a napose putem umjetničkog navještaja, još uvijek može zagrabiti u izvor žive vode smisla utemeljenog u Bogu i ponuditi tu vodu smisla čovjeku koji u ovo naše doba žeđa usred raznoraznih suvremenih duhovnih pustinja očaja i beznađa. Umjetničko djelo nadahnuto vjerom kadro je, vjerujem, ovakav žedan ljudski duh usred raznoraznih pustinja suvremene kulture, otvarati refleksiji o transcendenciji. Umjetničko djelo nadahnuto vjerom, u tom smislu, čovjeku usred duhovne pustinje suvremene kulture otvara specifičan svijet, onaj umjetnički.
To je, naime, svijet unutar kojega suvremeni čovjek može čuti poziv za apsolutnim i transcendentnim. Poziv je to koji suvremenom čovjeku stvara priliku za metafizičko tumačenje stvarnosti i to u specifičnoj dinamici umjetničke ljepote koja svoj izvor ima u Bogu, kako je to izrazio Ivan Pavao II. U proslavi Redovnog jubileja 2025., papa Franjo je u buli Spes non confundit ili Nada ne postiđuje u broju 5 ocrtao specifičan put nade koji treba jake trenutke kako bi se nadu hranilo i jačalo. Taj je put hodočašće za sve one koji u usredotočenosti na ono bitno traže smisao života. Takve hodočasnike nade papa Franjo, između ostaloga, poziva i na promišljanje o ljepoti stvorenoga svijeta i o umjetničkim djelima kako bi u sebi nosili ljepotu koja u sprezi s molitvom vodi do zahvaljivanja Bogu.
Vama sigurno poznat Gillo Dorfles, jedan od značajnijih estetičara prošlog stoljeća, u jednoj od svojih refleksija tvrdi da nisam uvjeren da će doći do razvoja computer-arta koji bi sam sebi bio svrhom, ništa više nego što sam bio uvjeren da će doći do razvoja video-arta.
Mogu li visokotehnološke pretjeranosti doprinositi uzdizanju i oplemenjivanju pojedinca, ili će rezultirati još sterilnim devijacijama?
Kao i na svim ostalim područjima života, utjecaj tehnologije i ovdje može biti ili obogaćujući ili osiromašujući. S obzirom na sve jači utjecaj tehnologije na stvaranje umjetničkih djela, obogaćujuća ili osiromašujuća dimenzija ovog odnosa ovisit će prije svega o tome hoće li se za npr. djela spomenutog computer-arta moći utvrditi da zadovoljava kriterije toga što čini neko djelo umjetničkim, a koje su nam namrijeli estetika i dosadašnja umjetnička praksa. U tehničko-izvedbenom smislu nema sumnje da su mogućnosti computer-arta gotovo pa beskonačne. Međutim, da neko djelo bude umjetničko nije dovoljna samo tehnička umješnost, nego uz nju i „ono još nešto“, kako je to izrekao Hendrik Willem van Loon.
U to „još nešto“ svakako treba uključiti kriterije nadahnuća, transfiguracije, originalnosti, kreativnosti, dijalogičnosti, prenošenja osjećaja, te također i one kriterije koje smo mi spominjali u ovom našem razgovoru. To pak je – da podsjetim – kriterij prema kojemu umjetničko djelo omogućuje spoznaju istine, zatim to koliko umjetničko djelo doprinosi realizaciji komunikacije koja vodi prema međusobnom razumijevanju čime se izgrađuje duh zajedništva i to koliko umjetničko djelo otvara prostor za duhovnu preobrazbu recipijenata kroz transformirajuću snagu umjetničkog djela. Zasad nisam uvjeren da djela computer-arta odgovaraju ovim kriterijima, ali ne bih o tome donosio neki konačan sud. Ne vjerujem da tehnologija po tom pitanju može zamijeniti čovjeka. Možda će mu ipak biti sve češćom stvaralačkom suputnicom barem po pitanju „produžene ruke pomoćnice“ u svrhu bolje realizacije tehničkog aspekta ovog ili onog djela. U takvoj će, međutim, suradnji specifično ljudske komponente nadahnuća, originalnosti, komunikacije i kreativnosti i dalje biti ključne za „ono još nešto“ umjetničkog djela. Živi bili, pa vidjeli.
