Ovaj tekst je napisan davno, nacrti za njega su nastali još prošlo ljeto. Nisam ga objavio jer mi se u trenutku kada sam ga napisao činio previše intimnim a i pomalo sablaznim. U ovom trenutku ne mogu stajati iza svake riječi u ovom tekstu. Smatram da je pozitivna strana teksta to što donekle pokazuje kakav je odnos s Bogom u praksi.
Jedno jutro ne ustadoh na misu. I ne bi me baš nešto briga. Znao sam da to nije u redu. Nije me bilo briga. Zabrinjavajuće. Kažu da je pokojni fra Stojan Zrno znao reći da bogoslovi na misu trebaju gledati kao na susret zaljubljenika. Pa ako tako budu gledali na jutarnju misu, onda će ustajati bez problema. To mi je jasno. Samo kako da tako gledam na misu?! Gledao sam na nju tako dok sam u gimnaziji bio…
U trećem gimnazije sam svaki dan prije nastave išao na jutarnju misu u sedam sati. U mom rodnom gradu i nema druge. Sjećam se jedne epizode iz tog vremena. Bilo je to one godine kad je cijelu Hercegovinu zatrpao snijeg. Zamislite, ako znate išta o geografiji, kako je onda tek Duvno moralo izgledati. Zabarikadirano sa svih strana. U gradu snijeg do pasa. Doslovno. Prvo jutro kad je snijeg napadao i ceste još nisu bile očišćene, ja sam standardno ustao u pola sedam. Umio se, oprao zube, pretpostavljam začešljao i spremio se za misu. Vani snijeg moje visine, a ja nisam baš nizak. Tata mi govori: »Di ćeš bolan po ovakvom nevremenu?« Na misu, ta gdje bih išao… Do crkve mi je trebalo bar desetak minuta duže nego inače. Sjećam se komentara jednog fratra kad smo se poslije vidjeli: »Kad si ti ušao, mi svi okrenuli u molitvu za tebe.« Nisu došle ni časne sestre čija je kuća unutar samostanskog dvorišta. Ne znam šta uopće bi fratrima pa su vrata crkve otvorili. Valjda su računali na vjernike koji posjeduju ralicu. Pa što meni bi? Bio sam valjda zaljubljen.
Bojim se da me je to prošlo. Ne znam je li to dozvoljeno u odnosu s Bogom. Bojim se da je to tako. Nije da krivim Boga. Nije on tu nevjerna strana. Ja sam onaj koji je varao. Onaj koji bježi. Ali nekako sam se nadao da će me on malo duže držati zaljubljenim. Da će mi otkriti dio svoga lica bez šminke, onako kako najviše volim. Da će se obući izazovno da me privuče. Mislio sam da će me svaki dan zavoditi. A ja sam priznajem postao kao nevjeran muž u krizi srednjih godina. Jedva dočekam da odem od Njega. Uh, koliko se potrudim kad je u pitanju piće s nekim u gradu. Doduše, uglavnom okasnim koliko god mi osoba bila važna. Nek' mi i ovo uvaži Bog ako kasnim na molitvu.
Oprosti mi Bože. Želio bih ti biti vjeran. Želo bih trčati u tvoj zagrljaj. Želio bih biti u ozbiljnoj vezi s tobom, ali eto, upali smo u krizu. Iskreno se nadam da ne griješim kad mislim da te još uvijek volim. U krizi smo, to je očito. Međutim gdje god bio, želim te u svom životu. I iako sam te varao i bivao nevjeran, iako sam bježao u druge zagrljaje, molim te ne očekuj od mene da popravim stvari. Obećavam da ću se truditi, ali budi pošten i priznaj da si ti uvijek bio glava u ovoj vezi. Nije ovo ravnopravna veza. Istina, daješ mi slobodu, ali i sam znaš da ja zeznem stvar ako u toj slobodi moram o svemu sam odlučivati. Ti si stručnjak za popravljanje slomljenih stvari. Molim te da u svojoj ljubavnoj ludosti (prema nama poganima) prijeđeš preko mojih gluposti, da mi oprostiš i primiš me nazad. I molim te da me čekaš ujutro – dolazim sa zvukom zvona.
Ovaj tekst je napisan davno, nacrti za njega su nastali još prošlo ljeto. Nisam ga objavio jer mi se u trenutku kada sam ga napisao činio previše intimnim a i pomalo sablaznim. U ovom trenutku ne mogu stajati iza svake riječi u ovom tekstu. Smatram da je pozitivna strana teksta to što donekle pokazuje kakav je odnos s Bogom u praksi.
Odnos s Bogom je živ odnos. Strastven, težak i radostan. Prepun je padova i uspona, no samo kao takav je vrijedan truda. Baš ta živost čini taj odnos ljubavlju. Ljubav koja uključuje darivanje i primanje dobra, muku i uskrsnuće.
