U zadnje mi se vrijeme čini da je problem društvenih mreža upravo suprotan. One ne samo da ne iznose na vidjelo ljudsku intimu, nego je hermetički zatvaraju. One navikavaju ljude na površnost.
Živimo u svijetu modernih društvenih mreža. Svijetu Facebooka, Instagrama i tko zna koje sam sve novìne previdio. Puno se raspravlja o problemu intime na tim servisima. Počesto se kaže da te mreže uništavaju ljudsku intimu budući da na njima nestaje čovjekov intimni prostor. Naime, navodno se na tim stranicama bezočno objavljuje ljudska intima, koja samim tim prestaje biti to što jest. Smatram da je ta pretpostavka tek donekle točna. Smatram da je pravi problem što se na internetu iznosi samo privid intime.
Nema me već dugo na Facebooku, ali u moje vrijeme (bit će tomu uskoro četiri godine) se na toj (tada) najpoznatijoj društvenoj mreži o čovjeku moglo štošta saznati. Mogli ste vidjeti kako izgleda, kako izgleda u školi, na odmoru (bilo zimskom, bilo ljetnom), u kući, kupaonici, crkvi, vrtu… Nadalje, mogli ste upoznati njegov glazbeni ukus, njegovo religiozno opredjeljenje, njegove interese, stranice koje čita, igrice koje igra, stupanj obrazovanja i sl. Kao poseban stupanja zadiranja u intimu mogli ste saznati nečiji status veze, ili ljubavni status (ne znam više kako li se to zvalo). Ukratko sve ste mogli vidjet. Intimu. No da li je to uistinu nečija intima?
U zadnje mi se vrijeme čini da je problem društvenih mreža upravo suprotan. One ne samo da ne iznose na vidjelo ljudsku intimu, nego je hermetički zatvaraju. One navikavaju ljude na površnost. Smatram da su sve gore navedene stvari zapravo samo plošan prikaz neke osobe. I u prolazu možemo vidjeti kako neko izgleda, po pijanoj reakciji u diskoteci možemo prepoznati koju glazbu netko voli i tako dalje. Riječ je, po meni, o sporadinčnim dojmovima koje možete o nekom steći i nakon petominutnog razgovora. Čini mi se da prava intima ostaje negdje sa strane. Ljudi znaju sve jedni o drugima, sve to mnoštvo »frendova« međusobno uvezanih na društvenim mrežama ne poznaje intimu osoba s kojima dijele fiktivnu svakodnevnicu. Ljudi ne susreću jedni druge na relaciji »ja-ti«, nego eventualno na nekoj nižoj razini koju ne znam ni imenovati.
Onda dolazimo do paradoksalne situacije da ljudi ne poznaju vrijednost pravog susreta. Stvarnog susreta. Svi su prijatelji, komunicira se preko inboxa, prava intima ostaje duboko zakopana da čovjeka izjeda kad se nađe sam sa sobom.
Strašno postaje kada ljudi počnu takav odnos primjenjivati i u bitnim stvarima. Kada način komuniciranja, upoznavanja, nabacivanja, zaljubljivanja, zahvaljivanja i ostalih stvari koje se rimuju na »nja« postaje objava na zidu, način da se nekom obratimo postaje poruka u inboxu. Ako te nema na mrežama onda i ne postojiš. Onda si nitko. Takvi odnosi se mogu prenijeti čak i na odnos s Bogom. Religija postane stvar statusa, slike i »lajkanih« stranica. Parole i fraze postaju oblik ispovijedanja vjere. A intima ostaje skrivena…
Ne želim ovdje uputiti kritiku svima onima koji se služe tim modernim pomagalima. Imaju ona svojih prednosti. Priznajem i da nisam objektivan kad ovako kritiziram sa strane. Samo želim reći da je svakodnevno potreban odmak od takvog oblika komunikacije i egzistiranja uopće. Potreban je odmor. Prava intima se događa u susretu s drugom osobom, u dodiru, u osmijehu koji je vrijedan zato što je prolazan, a ne zamrznut fotoobjektivom, u razgovoru gdje čujemo glas osobe preko puta, gdje vidimo geste osobe koja je pred nama…
Ta intima je prikladna i kad se dolazi pred Boga. Taj napor da pokušate pred Njega iznijeti svoje misli i osjećaje. Misli koje nisu dostupne svakom prolazniku ili prijatelju na »fejsu«, osjećaje koje ne prikazuje ni najbolja »fotka« na »instaću«. Ta se intima rađa jedino u odnosu jednoga ja sa jednim ti. I ta intimnost nas uči kako se susresti s Onim koji jest, a u odnosu s kojim ja tek postajem uistinu onaj koji jesam.
Uostalom, smatram i da su ovi moji tekstovi grub oblik samouništavanja intime budući da ja u njih unosim svoje misli, koje mi inače nitko ne bi mogao pročitati s lica…
Bez obzira na moguću, ili čak vjerojatnu, neoriginalnost napisanog…
