U drugom dijelu svoga eseja o neumjerenosti, fra Svetozar progovara o jasnim i konkretnim uzrocima i posljedicama neumjerenosti...
Što kažemo o riječima? Koliko je riječi koje smo izrekli, a bolje bi bilo da ih nikada nismo izrekli? Kad bismo riječi izgovarali po Božjoj mjeri – kakav bi tada svijet bio! Dragi Bog želi tebi izreći lijepu riječ, ali tu riječ može izreći samo po čovjeku koji je pored tebe. Dragi Bog želi reći tvojoj supruzi »Volim te«, ali to može reći samo po tebi i bez tebe ta Božja riječ nikada neće biti izgovorena. Ljubav će ostati neljubljena.
PREPORUČAMO: Fra Svetozar Kraljević o neumjerenosti [1]
Naše
dobre riječ imaju čudesnu, božansku i stvoriteljsku snagu. Nažalost, često se
izgovaraju riječi psovke. To su neumjerene đavolske riječi. Riječi psovke, vike,
ljutnje, osuđivanja, nerazumijevanja, sumnje, izdaje teško opterećuju zemlju po
kojoj naša djeca uče hodati. Riječi
psovke imaju moć rušiti i ubijati.
Kad
se rodi dijete, stalno i svakoga trena tražimo mjere s kojima ćemo mjeriti novi
život mladoga djeteta. Sve mora biti u mjeri. U koliko sati ustati i kada leći.
Što i kakvu hranu jesti. Dok dijete odrasta, životi onih koje ono promatra
postaju mjera po kojoj dijete uči mjeriti. Vrlo je opasno kad dijete vidi krive
mjere ili kad vidi da mjere nema.
U
politici, kad jedna stranka pobjedi, ona donosi svoje mjere po kojima mjeri političke
odnose i odluke. Komunisti su svojim mjerama mjerili kardinalu Stepincu.
Mjerili su našemu mostarskom biskupu mons. Petru Čuli pa su ga sedam godina držali
u zatvoru, u teškom radu i neljudskim uvjetima. Mjerili su tolikim hercegovačkim
fratrima i drugim ljudima koje su pobili, ili godinama držali u zatvoru. Mjerili su mjerama Gologa otoka, teškim
zatvorima, progonstvima, mučenjima,
nevjerom. Stariji to dobro znaju. Došla
godina devedeseta prošloga stoljeća. Milijuni Hrvata prihvatili su ljubav
za Domovinu kao mjeru svojih prosudbi i odluka. I zato su toliki Njoj dali
živote. Rat je završio i došla sloboda pa smo pomislili da ćemo iznova dobro početi. Nažalost, opet smo pogubili
mjere.
Jeste
li ikada razmišljali o problemima koji nastaju zbog preskupoga rada u zapadnim
zemljama Europe?! Preskupi rad je jedan od najozbiljnijih razloga zašto dolazi
do duboke krize u društvu. Toliki žele
mnogo novaca samo za izabrane vrste poslova u kojima ne smije biti mjesta za
odricanje i žrtvu. Posljedice su višestruke i kompleksne. Među ostalima, taj
preskupi rad mora se negdje nadoknaditi.
Najčešće, nadoknađuje se stranom jeftinom radnom snagom, izrabljivanjem naroda
neke druge zemlje, jeftinim sirovinama, različitim nepravdama protiv siromašnih
naroda, zelenaškim ucjenama i nepovoljnim zaduživanjima u bankovnim sustavima. To
su neumjerenosti zamotane u različite međunarodne i međunacionalne odnose.
Čovjek
sebi želi nametnuti kao mjeru – sebe.
Kaže da je sloboda prava mjera. No sloboda, kad u njoj nema ljubavi, postaje
pustinja. Neumjerenost u sebičnoj slobodi dolazi do vrhunca. Kad čovjek na
sebičan način uzme slobodu kao svoj vlastiti privilegij, tada počinje rat. Jer,
u takvom odnosu moja sloboda, po naravi, mora biti protiv slobode moga susjeda.
Netko je u jednome trenutku došao kardinalu Stepincu i mjerio što je sloboda,
što je istina, što je pravda i što je ljubav. Pa je Kardinal otišao u zatvor.
Mnogi
bez mjere tumače što je sloboda pa toliki zato imaju blokirane bankovne račune.
Ako je neumjerenost u temelju života grešnoga čovjeka, onda svakako možemo kazati
da je to nešto što zovemo istočni grijeh. Adam i Eva su otkazali Bogu posluh,
jer su na nagovor nečega htjeli imati sve, biti kao bogovi, kao oni koji
razlučuju dobro i zlo. Bili su neumjereni. Nisu htjeli Božje mjere. Zanimljivo
je da čovjek uvijek hoće još tableta, još pića, još uživanja, još moći, još
novaca, još slugu – i nikada dosta. Uzimajući sebe za mjerilo, Adam i Eva su htjeli
biti gospodari nad svijetom i raspolagati sa svime kako im se prohtije. Neumjereni
čovjek neumjerenošću ruši život koji mu je darovan.
Vjernik
zna da život prima od Boga i zato ga dijeli s bratom čovjekom. Zna da mu je za
život potrebna ljubav Boga i ljubav čovjeka. Ljubav je jedina mjera. U grijehu ljudske neumjerenosti,
u križu – Isus Krist savija gnijezdo u kojemu čovjek nalazi spasenje. Križ je
ljudska neumjerenost. Bog ulazi u tu neumjerenost i na križu stvara mjeru
ljubavi po kojoj otkupljuje svijet. Ondje gdje je neumjerenost, Bog u ljubavi
donosi križ – mjeru umjerenosti.