Teren nije samo mjesto natjecanja već i susret s drugim igračima, od kojih smo barem neke koliko-toliko približili Bogu, a ako nismo, nadamo se da će biti još prilike.
Nije lako mijenjati vlastita mišljenja nakon određenih predodžbi koje inače mi ljudi sami postavimo. Tako isto, određene stvari o fratrima stavili smo u vlastite dijelove našeg mozga i nekako ne dopuštamo mijenjanje mišljenja po pitanju toga. Vidjeti fratra da igra nogomet, da je žustar u košarci ili stolnom tenisu nekako kao da ne pripada našem razmišljanju. Zato je naša ekipa bogoslova ove godine odlučila igrati Katoličku malonogometnu ligu (KMNL) te pokušati biti bar malo bliže ljudima, a ne zatvarati se u četiri zida i biti ograničeni na pastoral samo onih ljudi koji nama dolaze. Bilo je više motiva za prijaviti se na KMNL. Prije svega, iskustvo upoznavanja ostalih ekipa, druženje, ali da i mi kao fratri možemo preko tog nogometa biti i međusobno bliži i da pokažemo kako smo i mi samo obični ljudi koji se na drugačiji način trudimo biti posvećeni, ali smo i mi na kraju grešnici potrebni Božje ljubavi.
Nogomet.
Nije stvar pobjede, nije niti pitanje neke časti da si najbolji na terenu, nego ima nešto više od toga, a to je zajedništvo na terenu i van njega. Zajedništvo u dresu i habitu, dvije suprotnosti koje su ponekad teško objašnjive. Svađaju li se fratri na nogometnom terenu? Događalo se da ponekad s bratom s kojim sam bio u nekoj svađi, u trenutku kad izađemo na teren to prestaje. Kao neki prijelaz u drugi ambijent i drugačije razmišljanje. Sad nastupa podrška jedan drugome i samo motivacija kako bi što bolje i jedan i drugi igrali. Onaj prkos prije terena ostaje vani, unese li se u teren znamo da je nesložnost drugi naziv za izgubiti utakmicu. Kako jedna utakmica može mijenjati odnos i rušiti neke barijere između ljudi, nogometna lopta koja spaja kao molitva. Nogomet za neke može biti i nešto loše osobito onda kada se bijes ne zna kontrolirati. Ali s druge strane nogomet može biti nama i poslanje. Dosta sportaša i nema neki dodir s fratrima ili s Crkvom, pa zašto ne bi netko otišao pobliže tim ljudima da navijesti Krista?
Kako nekom predočiti taj naš put na turniru ako netko ne zna ekipu... pa samo nekih par okvirnih stvari. Na pitanje koje mi je par puta postavljeno: "Jesi li ti trener ekipe?" ne mogu dati samo tako lagan odgovor. Mogu reći da smo imali 4 trenera, a sve smo to mi igrači. Moja zadaća bila je proučiti ekipu protiv koje igramo i dati prijedlog kako stojimo i kako napadamo; drugi trener mogli bismo reći da je naš golman. Od samostana do terena redovito bismo se vozili 30-ak minuta, u tih pola sata naš golman bi redovito kritizirao našu prvu postavu kako ne treba igrati aljkavo i premda smo svi trenirali, nismo dorasli tim ozbiljnijim ekipama nogometaša. Mi smo znali da nema smisla izreći kontru na to sve jer on mišljenje ne bi mijenjao. I tako pola sata... Malo prije nego što bismo došli u dvoranu, isti taj golman nakon pola sata kritiziranja bi rekao: "Ali momci, ja vjerujem u vas, srčani ste, dobri ste i možete vi to. 'Ajmo pobijediti utakmicu!" Taj balans nakon kritiziranja, završno bi uvijek bilo da mi to možemo! Treći naš trener bio bi naš najbolji defanzivac u kojeg je lopta sigurna kao recept od Coca-Cole. On bi tik prije svake utakmice naglasio čvrstu igru i to da lopta mora ići polako. Četvrti trener bio bi naš igrač moralist koji bi uvijek opominjao kako ćemo pobijediti i kako moramo dati sve od sebe te kako nema sekirancije. Svaki od nas je nekako utjecao na svoj način i ekipu gurao naprijed. Od 25 ekipa, u kojima su u igri i momci koji igraju za različite klubove, mi smo ostvarili uspjeh da smo na kraju završili na 4. mjestu, što je vrijedno za zapisati u kroniku. Došli smo do polufinala u kojem smo izgubili na penale, a u borbi za treće mjesto također penali... U par navrata sam se zapitao kako se mi kao rekreativci možemo uopće nositi s momcima koji treniraju? Nekako, osim tog zajedništva na terenu, mogli izdvojio bih srčanost... Za svaku loptu se gine kao da nam o životu ovisi, takvi smo možda mentalitetom, možda željom za ozbiljnom igrom, ne znam, ali mogu reći da nas je ta srčanost nekako vodila i stavljala ispred drugih odličnih ekipa. Različite su taktike predvodile put do uspjeha, tako smo u četvrtfinalu protiv jedne odlične ekipe nakon 2:2, uz taktiku našeg moralista, došli do 3:2 pri čemu je taktika glasila: "Ako izvodiš aut – špic, 30 cm od poda, zvizneš pa di ode." Taktika je uspjela koliko god išla van granica zdravog razuma.
Nadalje, kako mi fratri imamo zavjete, a jedan od njih je i poslušnost, znali smo kako naš poglavar neće dopustiti odlazak na baš svaku utakmicu jer nam dolaze različite duhovne obnove ili susreti na kojima moramo sudjelovati. Zato smo nekako uz blagi kompromis tražili da bar ostane par igrača iz prve postave, a kao pomoć smo prijavili par naših prijatelja koji idu kod nas na misu, kako bi nam uskočili kad bi nam bilo potrebno. Da nije tih par momaka iz vanjske ekipe, dosta bismo utakmica preskočili ili izgubili. Ali ne bih ostavio to samo na slici pomoći, već je to možda i odraz Crkve: Crkva nisu samo fratri i prezbiteri, nego svi vjernici, svi smo udovi Kristovi. Lijepa mi je to slika suradnje. Prije svega, imamo zahvalnost prema meštru koji nas je stvarno motivirao i vjerovao u naše nogometne sposobnosti, ali također hvala momcima koji su bili voljni priskočiti nam u pomoć kada je trebalo.
Teren nije samo mjesto natjecanja već i susret s drugim igračima, od kojih smo barem neke koliko-toliko približili Bogu, a ako nismo, nadamo se da će biti još prilike. Bilo je lijepo doživjeti da nakon nogometne utakmice, premda se ne znamo, da sjednemo popiti piće i nekako pobliže upoznamo tu drugu ekipu. Tko bi rekao da nogomet može spojiti ljude i oblikovati prijateljstva. Na samom kraju, kako smo završili na 4. mjestu, bez medalje, ostali smo na dodjeli kako bismo podržali momke koji su osvojili. Kada smo izlazili iz dvorane, nije se osjetilo ni malo ljutnje ni žaljenja, što je bilo malo i čudno. Nekako mi se činilo da smo zadovoljniji mi, nego ovi što su završili s medaljama. Bili smo zadovoljni svojom ekipom, uspjehom i zajedništvom.
Sav ovaj tekst možda i ne bi bio napisan da ovo nije i rastanak naše prve ekipe. Zadnjih par godina igrao se odličan nogomet, a tako su se i osvajali pojedini turniri. Ove godine opraštamo se od par igrača koji su nekako ključni za dobru igru. Tako će jedan brat biti zaređen za đakona te će imati novu župu u kojoj će, nadamo se, osim što će biti ispružena ruka Kristova, nastaviti s nogometom; drugi brat nastavlja bogosloviju u Americi, treći u Njemačku. Svaki od njih je ostavio trag te nekako na svoj način oblikovao stil igre i razmišljanje na terenu i van njega. Rastanci su uvijek bolna točka, te se neke uigrane akcije neće vidjeti dugo vremena. Ali bez obzira na njihov odlazak, postoji nada u ponovni susret na terenu, možda u istim, a možda u različitim ekipama.
Samo srčano naprijed i šutaj na drugu!
