Jedino dobro kojeg se može sjetiti i koje ga potiče da i on čini dobro, to je ljubav koju smo mu pružili. Jedino takva ljubav ne umire. Živi i prenosi se dalje.
Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu. Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok. Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. Što je bilo opet će biti, i što se činilo opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.
(Prop 1,2-11)
Mnogo vremena prije nego se filozofija počela baviti problematikom smrti odnosno besmrtnosti, vjera u neki oblik besmrtnosti živjela je u starim mitovima i religijama. Martin Heidegger, njemački filozof egzistencijalizma tvrdi da je čovjek svjestan sebe isključivo jer je svjestan svoje smrtnosti i prolaznosti. Čovjekova cjelovitost izostaje te on živi u »stalnoj nezaključenosti«. Tek smrt zaključuje. Zanimljivo je i paradoksalno da napretkom znanosti, tehnologije i medicine problem prolaznosti i smrtnosti se sve više zaoštrava i ostaje nejasniji.
Najveći ljudski strah je strah od smrti. On napada svakog čovjeka baš zbog toga jer je čovjek jedino biće koje je svjesno svoje smrtnosti. Ako promatramo trenutno stanje u društvu nije teško primijetiti da se kroz odgoj, medije te kroz društveni mentalitet potiskiva i niječe izvjesnost vlastite smrti. Na neki način smrt je postala »tabu«. Mišljenja sam da to nije dobro. Povijest nas uči da sve ideologije i sustavi koje su gledale ljudsko biće samo ovostrano te nijekale njegovu transcendenciju i njegovu usmjerenost prema apsolutnome i vječnome, redovito i nužno su ga morale razočarati i ostaviti u neizvjesnosti. Jer iako svjesno može potiskivati tu istinu da će jednog dana umrijeti, podsvijest mu uvijek iznova progovara. Svako osmišljavanje života koje nije sposobno osmisliti i samu smrt, ostavlja čovjeka u nedorečenosti i u besmislu. Sva ova pitanja diraju duboko u ljudsku egzistenciju i s njima nam se čini ugrožen ne samo život, nego i smisao tog istog života. To se i pita biblijski pisac knjige Propovjednika.
Novozavjetna poruka uskrsnuća donosi nam novost. Krist je pobijedio smrt. Prvi Učitelj koji obećava ranjenom čovjeku da neće imati samo ovaj život, nego nešto i poslije tjelesne smrti. Riješava čovjeka tog najvećeg straha. Baš onog čovjeka koji je nemiran i tjeskoban, a koji u isto vrijeme zna negdje u dubini sebe da je stvoren za vječnost. No, tu upadamo u opasnost da se samo usredotočimo na zagrobni život, da potonemo u apstrakciju vječnosti, zaboravljajući se pitati ima li života prije smrti. Zaboravljajući sadašnjost. Ako uzmemo definiciju sv. Ivana apostola da je Bog ljubav, vidimo da samo ljubav pobjeđuje smrt. Svake godine na današnji datum prolazimo između grobova, gledamo grobove, posmatramo zemne ostatke ljudi koji su nekada bili tu, smijali se s nama, plakali, darovali nama ljubav, možda nas i naučili što je to ljubav. Vidimo i svjesni smo da ih više nema, ali opet to ne možemo samo tako reći jer osjetimo i posve smo prožeti osjećajem da su oni tu. Da ih itekako ima. Žive u našim srcima, a možda ponajviše u ljubavi koju su nam iskazali, kojom smo ostali opečaćeni i kojom su nas zadužili.
Jedna priča donosi kako je vojnik pitao časnika da se vrati po prijatelja koji se nije vratio s bojišnice. »Dopuštenje se odbija«, reče časnik. »Ne želim izložiti opasnosti tvoj život za čovjeka koji je vjerojatno mrtav.« Svejedno, vojnik je otišao i sat vremena kasnije vratio se natrag, smrtno ranjen, noseći mrtvo tijelo svog prijatelja. Časnik je bio bijesan. »Rekao sam ti da je mrtav. Sada sam vas obojicu izgubio. Reci, je li se isplatilo ići tamo po truplo?« Umirući vojnik odgovori: »Da, gospodine. Kad sam došao do njega, bio je živ. I rekao mi je: »Jack, znao sam da ćeš doći.«
Dragi brate i sestro, sutra će netko stajati iznad naših grobova. Sutra će se netko sjećati nas. Koje će asocijacije imati dok bude gledao u hladni kamen koji je prekrio naše smrtno tijelo? Jedino dobro kojeg se može sjetiti i koje ga potiče da i on čini dobro, to je ljubav koju smo mu pružili. Jedino takva ljubav ne umire. Živi i prenosi se dalje. Zato ponesimo sa sobom jednu poruku za danas: Ljudsko biće te čeka. Baš tebe i mene…
