Čija je slika na srcu ti?

Ovdje Isus kao da želi, osim zatvoriti usta farizejima i herodovcima, pedagoški ih poučiti da se bar podsvjesno zapitaju: Pa čovječe, čija je to slika na tvom srcu? Čim ste mi došli to pitanje postaviti, vaša svijest samo misli da ste me došli iskušati. No, vaša podsvijest duboko negdje u srcu zna i pita se: Čiju ja sliku na srcu nosim? Tragam uporno za izvorom sreće, ali ga još upornije ne nalazim.

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« (Mt 22, 15-21)    

        Jedna prispodoba govori o pustinjaku koji je živio u egipatskoj pustinji, a koga su napasti toliko mučile da više nije mogao izdržati. I zato odluči ostaviti svoju ćeliju i otići drugamo. Dok je obuvao svoje sandale da izvrši odluku, vidio je nedaleko od sebe drugog pustinjaka koji je također obuvao sandale. 

“Tko si ti?” upita stranca. “Ja sam tvoj ja”, dobi odgovor. “Ako zbog mene ostavljaš i napuštaš ovo mjesto, moram ti dati do znanja da ću ja ići s tobom kamo god ti pošao.”

        Svi mi znamo i dosta smo puta čuli tumačenja te sve što se vrti oko ove evanđeoske perikope. Farizeji, njihovi učenici i herodovci, onovremeni religijski moćnici, odnosno oni koji su “znali” tko je Bog i što je Bog, idu Isusa uhvatiti u “zamku”. Vidimo da svaki odgovor na njihovo pitanje postaje poguban. Kaže li Isus da nije dopušteno plaćati porez, svidjet će se masi ali će ga ta ista masa optužiti Rimljanima da ne poštuje cara i da navodi ljude da ne plaćaju porez. Vidimo li takve zamke i danas? Jedan mudar čovjek reče da se Biblija ponavlja jer je čovjek uvijek isti. Npr., ako je prije u čovjeku budilo oholost imati dobroga konja, danas budi oholost imati dobro auto. Različite stvari, no oholost ostaje ista. S druge strane, ako Isus kaže da je dopušteno davati porez bit će okarakteriziran kao onaj koji se pokušava dodvoriti tuđinskoj vlasti, Rimljanima, te neće dobro proći kod Izraelskog naroda, jer jedan jedini vladar Izraelov samo je Jahve. Međutim, Isus prepoznaje njihove prljave nakane i daje im odgovor kakav nisu očekivali te na koji nisu imali što odgovoriti. Zadivljujuće. 

        No, ovdje mi se prikrila jedna zanimljiva misao o kojoj sam rijetko promišljao. Malo ćemo se zadržati na Isusovu pitanju “Čija je ovo slika i natpis?”. Naime, na sve što je naše i što smatramo svojim vlasništvom, bila to neka knjiga ili bilo što drugo, stavit ćemo svoj potpis. Tako je i car mislio: novac je moj, na njemu mora biti moja slika i natpis. Isus to i govori, ali što je ono Božje koje treba dati? Molitva? Post? Odlazak u hram? Zar od svega toga ne profitiramo mi? „Tebi naša hvala nije potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni“, molimo u predslovlju. Ovdje Isus kao da želi, osim zatvoriti usta farizejima i herodovcima, pedagoški ih poučiti da se bar podsvjesno zapitaju: Pa čovječe, čija je to slika na tvom srcu? Čim ste mi došli to pitanje postaviti, vaša svijest samo misli da ste me došli iskušati. No, vaša podsvijest duboko negdje u srcu zna i pita se: Čiju ja sliku na srcu nosim? Tragam uporno za izvorom sreće, ali ga još upornije ne nalazim. 

        Dragi brate i sestro, slike i natpisi na novcu godinama su se mijenjali i dalje se mijenjaju. Mijenjaju se i carevi. Vidimo to u numizmatičara. Tim željezom i papirom nekad smo mogli nešto kupiti, poslije ne vrijede doslovno ništa. I dijamant je samo kamen, dok mu čovjek ne doda vrijednost, kao što je i novac samo papir dok mu taj isti čovjek ne odredi vrijednost. Ali što je ta slika i natpis koji se godinama ne mijenjaju? Tu sliku onaj monah s početka, izgleda, nije imao upisanu duboko u svoje srce. Tu sliku i natpise vidimo upisane u srce onog čovjeka koji je materijalno siromašan a sretan. Čovjeka koji je u kolicima, trpi teške tjelesne boli, a i dalje je nasmijan i na pitanje kako si odgovara: vrlo dobro. Zanimljivo, ti ljudi nemaju željeznih kovanica i papira na kojima je ovaj ili onaj car. Imaju samo u svome srcu sliku i natpis onoga koji je jednostavno upitao: “Čija je ovo slika i natpis?”

Mir i dobro!