Jedino što se čovjeku nužno mora dogoditi, a što čovjek već tisućljećima želi izbjeći jest smrt. Koliko god se čovjek trudio da je izbjegne, ona će ipak doći po svoje.
Oduvijek je se čovjek trudio pronaći nešto što će mu omogućiti vječnu mladost, odgoditi vrijeme smrti, do daljnjega, ako ne i zauvijek, ali sve uzalud.
Danas je situacija sve apsurdnija. Zahvaljujući razvoju medicine i znanosti uopće, čovjekov životni vijek duži nego prije, mladenački izgled moguće je zadržati gotovo do duboke starosti, no sve uzalud smrt je neizbježna. Štoviše, danas smrt prijeti sa svih strana, apokaliptične slike današnjih ratova i terorističkih napada, nekontrolirana proizvodnja oružja za masovno uništenje, kao i prirodnih katastrofa i novih bolesti koje mogu postati smrtonosne pandemije, ne daju puno optimizma. Materija ima svoj kraj.
Smrt je realnost: stari ili mladi, bogati ili siromašni, crni ili bijeli, svejedno je!
Sprovod ili posjet groblju, ulazak u grad mrtvih, ali grad u koji ćemo svi kad-tad stići tjera nas na razmišljanje o smrti, ona na razmišljanje o životu. Groblja mogu biti mjesta očaja, mrska mjesta gdje sve prestaje, gdje svaki životni ulog gubi smisao. Za nas kršćane groblje je mjesto nade, mjesto iščekivanja uskrsnuća tijela. Groblje je mjesto molitve, mjesto gdje čovjek dolazi s velikim poštovanjem. Groblje je i most koji spaja ovozemno i onostrano, u kojem ovozemno završava, o onostrano počinje.
Smrt koja je uvijek smatrana prokletstvom koje je neizbježno, smrt koja je vodila čovjeka u podzemlje i ondje zakovanog držala, zahvaljujući našem Spasitelju postala je samo prijelaz, prijelaz iz prolaznog i teškog života u vječni i blaženi život. Vječni Bog iz ljubavi prema grešnom i smrtnom čovjeku postaje čovjekom. Prihvaća svu čovjekovu bijedu i grijeh svega čovječanstva, čak i smrt i podzemlje. Svojom smrću i silaskom u podzemlje, u carstvo mrtvih Krist se identificira s čovjekom u njegovoj najbolnijoj točki i nerješivom problemu: prokletstvu podzemlja. Krist svojim uskrsnućem oslobađa čovjeka okova podzemlja i vodi ga u vječni život, život vječne sreće i blaženstva u Bogu.
Preporučujući ovih dana naše pokojne Božjem milosrđu, molimo da ih Bog što prije pridruži zboru svojih svetih u nebu, molimo i za nas same, da naš život bude život nade, život usmjeren na Boga koji ljubi čovjeka i daje mu život vječni. Ovo razmišljanje završio bih pjesmom-molitvom sv. Franje.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj tjelesnoj Smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.
A blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu u poniznosti velikoj.
fra Stipan
