Što je tišina? Što li je vrijeme? A što je kultura ispijanja kave? Odgovore traži fra Robo.
Neki dan sam se, nakon dugog vremena, našao u prilici sam popiti kavu. Nadošlo je proljeće i dugo očekivano lijepo vrijeme pa sam se smjestio na terasu jednoga kafića, naručio kavu i uživao u miru. Razmišljajući o proteklom tjednu sjetio sam se raznih razgovora o globalizaciji i modernoj tehnologiji koja, navodno, samo što nije svijet uništila. Ti pojmovi kao da su postali sinonim za propast svijeta, obitelji i pojedinca. Redovno im pripisujemo otuđenost ljudi jednih od drugih, nezainteresiranost pojedinca i „zatupljenje“ modernog čovjeka. No, neosporavajući opasnosti moderne pitam se koliko je uopće pravedno i razumno pripisivati sve naše probleme na neku treću, neosobnu, stranku. Mislim da je naša otuđenost od drugoga, ako ne većinski, barem djelomično naša vlastita krivica. Problem je, čini mi se, ne samo naš nedostatak vremena za drugoga, nego nedostatak vremena za sebe. Bojim se da smo došli do trenutka kada se vrijeme u kojem nismo bombardirani informacijama, slikama i zvukovima ili u kojem ne ažuriramo statuse i aplikacije poimano kao izgubljeno vrijeme. Općenito smo izgubili osjećaj za smisao tišine.
Kada kažem tišina ne mislim samo na nedostatak zvuka i govora. Ta uđite samo u bilo koji kafić i vrlo brzo ćete primijetiti grupe u kojima se ne odvija ništa osim ispraznog pogleda u mobitele koji su postali pametniji od vlasnika. Kada govorim o tišini mislim na trenutke kada se čovjek koncentrira na samoga sebe i vlastite misli te i u onim ekstremnim slučajevima osluškuje i ono što mu Bog želi priopćiti. Priznajem da je i meni teško oduprijeti se već okorjeloj naravi da u svim slobodnim trenucima posegnem za mobitelom te provjerim sve moguće društvene mreže, no ono što hoću reći jest da je to moguće. Često čujemo kako se govori da se čovjek treba „isključiti“. Smatram da je upravo suprotno istinito. Čovjek nužno treba sve ostalo isključiti. Samo tako može upoznati sebe; tek kada sebe upozna može biti spreman i sposoban za drugoga.
Tog proljetnog dana se rado sjećam, čak i dok pišem ovaj tekst. Priznajem da su mi te kave u tišini i samoći postali vrijeme koje ljubomorno čuvam. Čak su postali trenuci u kojima se lako Bogu obratim, neometan ničim osim bogatim okusom Lavazze.
