Uvijek je važno poredati prioritete, posebno kad se počinje; vidjeti što je bitno, a što ne, čemu treba posvetiti dodatnu pažnju, gdje zastajati, koje probleme rješavati, što me usporava, gdje gubim vrijeme, gdje se nepotrebno zadržavam.
Nema sumnje da je svaki početak bitan. Za njega se pripremamo ili je samo spontan. Sve odnekud počinje. Dan ima svoj početak, san ima svoj početak. Bolest ima svoj početak, predavanje, šetnja, putovanje. Sve odnekud počinje. Zna biti čudno kad je početak čudan. Po jutru se dan poznaje, kaže se. Ako je početak dobar i po planu, onda sve nekako ide dobro i kasnije. Tih prvih nekoliko koraka se pokazuje iznimno važnim. Uvijek je važno poredati prioritete, posebno kad se počinje; vidjeti što je bitno, a što ne, čemu treba posvetiti dodatnu pažnju, gdje zastajati, koje probleme rješavati, što me usporava, gdje gubim vrijeme, gdje se nepotrebno zadržavam. Poput liste potrepština, na papiru vidim sve ono što me usporava već na početku, što me opterećuje, što je dodatna prtljaga na mojim leđima. Polazeći na putovanje već nosimo neke datosti sa sobom. Prije putovanja spremam torbu, spremam dokumente, četkicu za zube, pribor za brijanje, možda i noktaricu... Nosim sebe, onakvog kakvog sam se zatekao to jutro ili taj dan. Putovanje, bilo ono kraće ili dulje, bilo ono bilo koje naravi (ta sve je putovanje na ovome svijetu; bolest, predavanje, dan, san...). Koliko sam puta krenuo na putovanje, pa tek u pola puta shvatio što sam sve zaboravio, čak i gdje sam to nešto ostavio (uglavnom četkicu za zube ili neku majicu), ali ujedno i shvatio da se može bez toga ili da će se naći druga četkica. Ništa egzistencijalno bitno. A što je to egzistencijalno bitno kad se već krene na to putovanje? Bez čega se na tom početku ne može? Odnosno, postoji li nešto bez čega se na tom početku ne može?
Dodaci. Začini. Preljevi. Oni pretpostavljaju već nešto na početku i samo se dodaju, kao što im i samo ime kaže. Oni su samo nešto što je sad tu, ali se inače i bez toga sasvim kvalitetno može preživjeti. Oni su možda samo izraz nekog luksuza, prenemaganja, krize, interpretacije, eksperimentiranja. Ali se svejedno bez njih može. Može biti ljepše ili ružnije s njima, a kad ih nema, često i zaboravim na njih. Kad krenem kozjim stazama, skačem s kamena na kamen, može mi dobro doći nekakav štap kojim bi bolje održavao ravnotežu, opirao se tamo gdje je nezgodno stajati, držati se da ne padnem. Ako ga nađem ili ako ga već ponesem. Ako ga nema u blizini, to će od mene tražiti dodatni napor, pažnju i snalažljivost. Morat ću više paziti gdje stajem, više ću snage utrošiti penjući se, morat ću tražiti nove načine i nove putove kako proći onuda kuda sam zamislio. Štap više i nije toliko bitan, kad ga nema. Jedem pizzu. Kečap i majoneza bi tako dobro došli. Pizza je tako dobra i ukusna kad preko nje idu njih dvoje. Baš fino. Ali nema li ih, pizza će isto tako biti fina. Možda par puta usred jela mi padne na pamet kako bi bilo dobro da ih je namazati preko pizze. Ali, kad ih već nema, dobro je i ovako. Nisu egzistencijalno bitni.
U čitavoj priči o početku i dodatku, zamišljam svoj život. Koliko toga stoji na njegovu početku, a koliko se toga dodaje usput. Koliko toga bitnog, a koliko nebitnog stoji na početku... A tek koliko toga sam mu dodao usput, toliko toga bitnog, a čini mi se, toliko toga nebitnog da boli glava... Stavljajući Boga u ovaj kontekst (kao da se On sam nije već stavio u kontekst dodataka i početaka, pa mu sad ja trebam), želim se zapitati stoji li Bog već na početku kao netko bez koga se uopće ovaj život ne da zamisliti? Ili je možda poput nekog dodatka, začina ili preljeva kojega može biti, a kojega i ne mora biti? Je li On netko koga uključujem samo kad su neka posebna jela u pitanju, pa On paše s njima, inače stoji u polici s ostalim začinima? Kad iskoči neko drugo jelo, onda ću upotrijebiti neki drugi začin, neki drugi preljev, kad Bog ne ide sa svačim, ne uklapa se baš najbolje u ovu ili onu situaciju. Možda je bolje ne uvlačiti Ga u ovu ili onu priču, možda se neće svima svidjeti Njegov okus? U čemu je kvaka? Ako je Bog na početku, onda On već daje poseban okus mome životu, čitav život je začinjen, svaka situacija, svaki problem, svaki susret. Ako je dodatak, On će se pokazati samo onda kad meni odgovara, kad sam u potrebi, problemu, nezgodnoj situaciji, škripcu. Je li Bog dio svakoga moga početka, odnosno, stoji li On sa mnom već na početku, poznaje li sve misli moje, dok riječ još nije ni na usta došla? Znam samo da je glupo osjećati se kao dodatak bilo kome. Dodaci su stvari. Osobe nisu baš dodaci.
Dodaci. Začini. Preljevi. Oni pretpostavljaju već nešto na početku i samo se dodaju, kao što im i samo ime kaže. Oni su samo nešto što je sad tu, ali se inače i bez toga sasvim kvalitetno može preživjeti. Oni su možda samo izraz nekog luksuza, prenemaganja, krize, interpretacije, eksperimentiranja. Ali se svejedno bez njih može. Može biti ljepše ili ružnije s njima, a kad ih nema, često i zaboravim na njih. Kad krenem kozjim stazama, skačem s kamena na kamen, može mi dobro doći nekakav štap kojim bi bolje održavao ravnotežu, opirao se tamo gdje je nezgodno stajati, držati se da ne padnem. Ako ga nađem ili ako ga već ponesem. Ako ga nema u blizini, to će od mene tražiti dodatni napor, pažnju i snalažljivost. Morat ću više paziti gdje stajem, više ću snage utrošiti penjući se, morat ću tražiti nove načine i nove putove kako proći onuda kuda sam zamislio. Štap više i nije toliko bitan, kad ga nema. Jedem pizzu. Kečap i majoneza bi tako dobro došli. Pizza je tako dobra i ukusna kad preko nje idu njih dvoje. Baš fino. Ali nema li ih, pizza će isto tako biti fina. Možda par puta usred jela mi padne na pamet kako bi bilo dobro da ih je namazati preko pizze. Ali, kad ih već nema, dobro je i ovako. Nisu egzistencijalno bitni.
U čitavoj priči o početku i dodatku, zamišljam svoj život. Koliko toga stoji na njegovu početku, a koliko se toga dodaje usput. Koliko toga bitnog, a koliko nebitnog stoji na početku... A tek koliko toga sam mu dodao usput, toliko toga bitnog, a čini mi se, toliko toga nebitnog da boli glava... Stavljajući Boga u ovaj kontekst (kao da se On sam nije već stavio u kontekst dodataka i početaka, pa mu sad ja trebam), želim se zapitati stoji li Bog već na početku kao netko bez koga se uopće ovaj život ne da zamisliti? Ili je možda poput nekog dodatka, začina ili preljeva kojega može biti, a kojega i ne mora biti? Je li On netko koga uključujem samo kad su neka posebna jela u pitanju, pa On paše s njima, inače stoji u polici s ostalim začinima? Kad iskoči neko drugo jelo, onda ću upotrijebiti neki drugi začin, neki drugi preljev, kad Bog ne ide sa svačim, ne uklapa se baš najbolje u ovu ili onu situaciju. Možda je bolje ne uvlačiti Ga u ovu ili onu priču, možda se neće svima svidjeti Njegov okus? U čemu je kvaka? Ako je Bog na početku, onda On već daje poseban okus mome životu, čitav život je začinjen, svaka situacija, svaki problem, svaki susret. Ako je dodatak, On će se pokazati samo onda kad meni odgovara, kad sam u potrebi, problemu, nezgodnoj situaciji, škripcu. Je li Bog dio svakoga moga početka, odnosno, stoji li On sa mnom već na početku, poznaje li sve misli moje, dok riječ još nije ni na usta došla? Znam samo da je glupo osjećati se kao dodatak bilo kome. Dodaci su stvari. Osobe nisu baš dodaci.
