Domovina je moja i tvoja bol

Istinitim tumačenjem povijesti valja čistiti sjećanje cijeloga naroda. Govorio je o tome još i sveti Ivan Pavao II.

        Zgodno netko reče kako je povijest otkidanje od zaborava. Povijest treba zapisati, izreći, o njoj pričati. To služi tome da se povijest ne bi zaboravi. O povijesti valja čak snimati svoje filmove. Amerikanci su to davno shvatili pa heroiziraju do besvijesti svaku ratnu epizode svoje prošlosti. Imaju doduše i nemjerljivo više financijskih sredstava za takve aktivnosti, od recimo Hrvata. Ukoliko se o povijesti ne govori tada prijeti velika opasnost. Zlo koristi priliku da tu povijest krivo tumači. A da bi čovjek mogao naprijed mora znati istinu o svojoj prošlosti; kakva god ona bila. I važno je onda s tom poviješću raskrstiti i krenuti naprijed. To se odnosi najprije na čovjeka ponaosob. Ali je jednako važno i na puno širem planu zajednice, ili čitavoga naroda. Istinitim tumačenjem povijesti valja čistiti sjećanje cijeloga naroda. Govorio je o tome još i sveti Ivan Pavao II.

        Evo nas usred možda najvažnije poruke dugo iščekivanoga Generala, kojega je u kinima pohodilo već preko 50 000 gledatelja. Čuo sam od dvojice prijatelja kako im je film pomogao da nauče puno toga o Domovinskom ratu. Ovaj film, koji donosi snažnu emociju i jaku glumačku postavu, želi da ne zaboravimo svoju povijest. Jer, kako reče filmski Bobetko, kojega utjelovljuje Mustafa Nadarević: „Mi ćemo rat dobiti... Ali što ako izgubimo sjećanje?!“ Upravo ovdje se cilja na naš prečesti zaborav. Vrdoljakov uradak poziva na bitno i poziva na sjećanje. Današnjega čovjeka ponajviše muči zaborav, jer smo zatrpani mnoštvom nebitnih objava, poruka, slika, fakenewsa. A previše olako znamo prijeći preko zasluga i žrtve naših predaka i branitelja. Ne zanimaju nas „priče iz rata“. A za priče i objave „influencerica“ imamo vremena. Čudan zaborav vlada čovjekom. Tako je bolno kada se zaboravi. Zato je važno uzeti si vrijeme i čuti priču hrvatske pobjedničke vojske koju film snažno pripovijeda. To može biti i mali znak zahvale našim braniteljima. Pa makar već bili pokojni.

        Pamćenjem je protkan čitav film, što osobito vrijedi za glavnog filmskog junaka Gotovinu (Goran Višnjić). On se prisjeća djetinjstva i bolnog gubitka svoje majke, da bi preko burne mladosti i potrage za pustolovinom, njegovo sjećanje stiglo u ispaćenu i ratom izranjenu Domovinu, u čiju se obranu svim srcem uključuje stajući na čelo mlade, neikusne vojske. Ta skupina slijedi hladnokrvnog i prekaljenog vojnika Gotovinu. „Bili smo mladi i nismo imali što izgubiti“, šapće mladi ratnik filmskog imena Nikica, pred sam kraj Generala. Ta misao opisuje stanje duha tolikih mladića koji su prkosili smrti i udarcima mržnje za voljeni Dom. I zaista, onaj tko ljubi nema što izgubiti. Možda jer je već sve dobio. Zato ne stoji kritika pojedinih samoprozvanih stručnjaka koji vele kako General donosi previše isforsirane sentimentalnosti. To nije istina! Film progovara u ime onih kojima je glas uzet jer su, ili mrtvi, ili njihove priče ne želimo čuti. Film tješi one koji su izgubili svoje najmilije. Tu suosjećanja i sućuti nikada ne može biti dosta.

        Sjećanja glavnoga lika ne završava u ratu, nego ide do tjeskobnog i nepoštenog procesa u kojem General biva uhićen, pa osuđen. Nepravedna je optužba osporavala legitimnost hrvatske države i pravednost obrambenog Domovinskog rata. Takva presuda je hrvatske branitelje proglašavala zločincima, a Gotovinu i kolege generale zlikovcima. Ovo je poremetilo ravnotežu čitava naroda, jer naše je sjećanje na rat govorilo potpuno suprotno od haaške presude. Stanju masovne patnje, industrije smrti, pljačke, kriminala i obezvrijeđivanja ljudskosti u najprimitivnijoj formi, proizvedene od strane velikosrpske mržnje, Hrvatska se morala suprotstaviti. Stoga se jedino vojno-redarstvenom akcijom mogla riješiti nezamisliva tragedija i sramota u samom srcu Hrvatske. Zato je ovaj film važan, jer želi progovoriti o istini rata koju narod nosi u svome sjećanju. Jer Hrvatska je, kako reče Aralica, svoje biti ili ne biti, koje je preduga ljeta trajalo, pretvorila na najteži način, u biti.

Nastavlja se...