I u slici Pastira vidimo Božju blizinu, kao onoga koji se brine za nas, onoga kojemu se možemo popeti na ramena i koji će nas nositi, poput pastira.
Iv 10,27-30
U ono vrijeme: Reče Isus:
»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«
Nedavno slušam jednog intelektualca koji govori: „Ne želim biti ničija ovca, pa ni Božja.“ I na prvi pogled mi se učinilo kako je u pravu. Reći nekome da je ovca zvuči ponižavajuće, kao da se želimo narugati. Ako se uz to pogleda i konačna sudbina ovce koja redovito nastrada, jer ju se iskoristi za vunu i(li) za hranu, onda nema baš puno lijepoga u toj slici. Međutim, siguran sam da je Isus želio poručiti nešto drugo kada nam govori da smo Njegovo stado, a on naš Pastir.
Prije svega, u cijelom desetom poglavlju Ivanova evanđelja odnos pastira i ovaca uopće se ne postavlja kao odnos moći ili inteligencije naspram potlačenih ili glupih. Mnogo više nam tekst govori o poznavanju ovce od njezina Pastira. I to po imenu. Nije to ono naše obično poznavanje kada kažemo da nekoga znamo, a za to nam je dosta da smo nju ili njega vidjeli dva, tri puta u životu. Kada Biblija govori o poznanstvu onda je to puno dublje i intimnije. Evanđelje nas ustvari podsjeća na jednu banalnu stvar, možda prejednostavnu da bismo razmišljali o njoj. Isus želi reći da smo Njegovo vlasništvo. Biti pod vlasništvom Boga znači biti pod Njegovom neprestanom skrbi. On nas stalno drži na oku, brine se za nas i ljubi nas. To znači da će učiniti sve za naše spasenje. Za Boga smo posebni. U Njegovim očima imamo neizmjernu vrijednost i za njega smo neprocjenjivi. Njegovo smo blago.
Isus veli: „Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“ (Iv 10,28) Odlutati od njegove blizine i biti ukraden znači izgubiti život, umrijeti. S druge strane, biti njemu blizu znači dobiti ono što nam Bog želi darovati – vječni život. Bog Otac ne želi da se izgubi nijedno njegovo dijete. I u slici Pastira vidimo Božju blizinu, kao onoga koji se brine za nas, onoga kojemu se možemo popeti na ramena i koji će nas nositi, poput pastira. Kao da nam Bog poručuje: „Dođite i gledajte svijet s mojih ramena.“ Kao dijete sam uživao u trenucima kada bi me otac popeo na svoja ramena. Uživao sam u pogledu, visini, slobodi i sigurnosti. Nešto slično i, još puno jače, nebeski Otac želi učiniti sa svakim od nas. Zato nam daje Sina koji pobjeđuje smrt i tamu da možemo uživati u visini i slobodi djece Božje. Upravo tu pobjedu slavimo ovih 50 dana od Uskrsa do Duhova.
Baš je lijepo da smo u ovim danima pred nedjelju Dobrog pastira dobili novoga papu Lava XIV. Neka ga Gospodin prati svojim blagoslovom i dadne mu Duha snage i mudrosti da se nikad ne umara biti dobri pastir svome stadu – Crkvi. Danas smo pozvani moliti i za nova duhovna zvanja. Bog neće svoje stado ostaviti samo. Nova zvanja ne padaju s neba nego izrastaju iz obitelji, župnih i molitvenih zajednica te iskrenih i dubokih prijateljstava. Molimo i za sve one koji su se već odazvali na duhovni poziv. Molimo i za očeve i majke da svoje poslanje shvaćaju prvotno kao pastirsku i duhovnu brigu za djecu koja su im povjerena. Zahvalimo za svoje očeve i majke, osobito za majke na današnji majčin dan!
