Iza grobne stijene događa se velika obnova. Dok Kristova zajednica ima osjećaj odbačenosti i ljudskoga nasilja ono izranjeno, izrugano, mrtvo tijelo zadobiva neku potpuno novu i konačnu dimenziju. Iza titlova ispisanih na teškom kamenu koji pokriva Boga dok se odmara iz beživotnoga tijela koji na sebi ima znakove svega onoga ružnoga što društvo može proizvesti: bol, usamljenost, odbačenost, tugu, nerazumijevanje… oblikuje se u nešto potpuno novo.
Društvo u kojem Crkva danas živi složenije je možda nego ikada prije. Društvo koje za sebe kaže da je moderno i tehnološki napredno nuka nas kršćane da mu nudimo, prezentiramo autentičnu sliku Isusa Krista. Danas je Velika subota, danas Crkva stoji i šuti pred grobom mrtvoga Boga, danas komunicira jezovitu šutnju njegove odsutnosti.
Ovo naše, novije društvo, iznjedrilo je i sve više razvija sedmu umjetnost – ono što nazivamo filmom. Vjerujem da ih je svatko od vas koji ovo čitate pogledao ne malen broj. Iako nam društvo uz pomoć tehnike daje razne mogućnosti za gledati film mislim da je i dalje najprimamljivije gledati ga u kinu. Zanimljivo je da gotovo svi odmah ustaju i napuštaju kino kada počnu odjavni titlovi. Međutim, postoje filmovi koji time ne završavaju, njihova priča nakon odjavnih titlova dobiva potpuno novo lice, drugačiji smisao. Priče koje se mogu razumjeti samo ako se pogleda ono što slijedi nakon dosadnih odjavnih titlova. No, da bismo vidjeli cjelovitu priču moramo nadići našu nestrpljivost i pogledati titlove Velike subote.
Priča o Isusu iz Nazareta završila je u vrtu blizu Kalvarije. Teška stijena pokriva glavnog lika, sve je prošlo i nitko više, pa i oni najoptimističnije i najuvjereniji ne misle da postoji kakav Bog koji bi spasio toga Isusa koji leži mrtav. Čini se da je vjera konačno raskrinkana. U srcima apostola zjapi velika praznina pomiješana sa strahom. Nije li i ovo naše vrijeme slika te Velike subote – dana Božjega sprovoda, odsutnosti živoga Boga? No, upravo u događaju Velike subote kuša se vjera, nada i ljubav njegove Crkve.
Crkva u tami današnjega dana, u odjavnim titlovima koji govore da je došao kraj, kada joj se čini da je ostavljena sama mora ostati vjerna svome poslanju. Izvanredan prikaz kušnje vjere i Božje šutnje jest Isusovo spavanje u lađi koja šibana olujama samo što ne potone. Naše nam iskustvo govori baš to da Bog spava, da je odsutan dok njegove stvari, njegova lađa, njegovo djelo tone. Apostoli su u strahu vikali, nastojali probuditi Isusa, prizvati odsutnoga Boga koji im je time pokazao manjkavost njihove vjere te krhkost Crkve koja bez Učitelja tone.
Zamorne odjavne titlove ostaje gledati samo onaj koji se nada nečemu drugačijemu. Biti dio Crkve, biti kršćanin znači čekati ispred onoga što se čini da je kraj, nadati se nečemu drugom iza teške stijene navaljene na grob. Živjeti u Velikoj suboti, promatrati Boga koji leži mrtav i u strahu od životnoga promašaja iskusili su apostoli te to isto iskušava današnja Kristova zajednica bez obzira u kojem se društvenom okruženju nalazila. Ako svaki pojedini od nas pa tako i cijela Crkva ne iskušava strah pomiješan s nadom dok čini nešto važno treba se zapitati je li to što čini zaista važno. Ona se treba bojati straha koji dolazi sam, a nikada straha koji je združen s nadom jer joj tada samo zadržava dah prije potpuno novoga udisaja, prije konačnoga kraja koji priči daje istinsko značenje. Stoga je najtamnije otajstvo vjere Crkve, njeno najbolnije iskustvo mrtvoga Boga u isto vrijeme najjasniji znak neizmjerne nade.
Kako bismo pogledali ono što dolazi nakon odjavnih titlova potrebno je ostati usamljen, osjetiti napuštenost od svih onih koji ne očekuju ništa više. Naše Vjerovanje o današnjem danu govori riječima »sišao nad pakao«. Isus je ušao u carstvo mrtvih, u pakao gdje je potpuna usamljenost. On je prešao vrata ekstremne usamljenosti. Ta nesavladiva usamljenost pobijeđena je kada se onaj koji je ljubav nastanio u njoj. Time je pokazao svoju neizmjernu solidarnost sa svakim koji je osamljen i u toj osamljenosti upalio plamen ljubavi koji ju radikalno mijenja. Prema tome Crkva ne živi od onoga materijalnoga, od onoga što vidi, od onoga čime je pritisnuta nego od činjenice da je voljena i da joj je omogućeno voljeti. Ona je u svakom društvu živi plamen ljubavi koja nikoga ne ostavlja napuštenim, u kojoj za sve ima mjesta.
Crkva, kao i apostoli, jedino preko smrtne tišine Velike subote može razumjeti tko je Isus i kakvo značenje ima njegova poruka. On je morao umrijeti kako bi doista u njoj živio. Potrebna joj je ta jeziva šutnja mrtvoga Boga kako bi iskusila njegovu neizrecivu veličinu i ponor svojeg ništavila koji bi se bez njega otvorio. Dok se nalazi u bilom kakvom obliku društvenoga uređena zajednica koja se nikada ne oslanja sama na sebe, koja nije samodostatna, koja poput Ivana Krstitelja prstom neprestano pokazuje na Krista pa i onda kada joj pogled na nj zaklanja hladna stijena jest zajednica koju teologija naziva Crkvom.
Nalazeći se u vrtu u kojem se čuje jedino stravična šutnja oko groba Crkva gleda mrtvo tijelo svojega Boga. Međutim, u toj smrti vidi Božji odmor. Nakon što je stvorio ovaj vremeniti svijet u kojem živi te se u subotu odmorio tako i danas, na Veliku subotu, Bog se u vrtu odmara nakon što je kreirao novi svijet. Stoga, kada se čini da Bog odmara on čini velike stvari možda i više nego u drugim danima. Iza grobne stijene događa se velika obnova. Dok Kristova zajednica ima osjećaj odbačenosti i ljudskoga nasilja ono izranjeno, izrugano, mrtvo tijelo zadobiva neku potpuno novu i konačnu dimenziju. Iza titlova ispisanih na teškom kamenu koji pokriva Boga dok se odmara iz beživotnoga tijela koji na sebi ima znakove svega onoga ružnoga što društvo može proizvesti: bol, usamljenost, odbačenost, tugu, nerazumijevanje… oblikuje se u nešto potpuno novo. Nešto što priči daje sasvim novi smisao.
Stoga Crkva upravo onda kada je odbacivana, kada je u strahu, kada joj se čini da ništa nema smisla, kada mora šutjeti komunicira izvornu sliku Krista Velike subote. Ona je ta koja je spremna nadvladati svoju nestrpljivost bez obzira koliko društvene okolnosti bile teške i pogledati film do kraja. Crkva je ona koja je vođena nadom da ima nešto još iza odjavnih titlova – nešto što njenoj priči i priči cijeloga društva daje novi i konačni smisao.
Jeruzalem, 26. ožujka 2018.
