Na Blagdan Svih svetih Crkva na zemlji slavi onu Crkvu koja je na nebu, odnosno u konačnoj nebeskoj slavi.
Budući da je nemoguće slaviti svakoga pojedinog sudionika te nebeske slave, Crkva jednom svetkovinom časti sve svete. Sveti Ivan u Otkrivenju piše: "Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne može izbrojiti, iz svakog naroda gdje stoji pred prijestoljem."
Podrijetlo svetkovine Svih svetih valja tražiti na Istoku, već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju nakon Duhova. Dva stoljeća nakon toga isti se blagdan na isti dan počeo slaviti i u Rimu, a sto godina kasnije papa Bonifacije IV. premjestio ga je na 13. svibnja. Na taj dan poganski je hram Pantheon, koji je u antička vremena bio posvećen svim bogovima, posvećen na čast Bogorodici i svim svetim mučenicima.
Tek je papa Grgur IV. sredinom devetog stoljeća premjestio svetkovinu Svih svetih na prvi dan studenog. Taj datum je, jer je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom dolazili u Rim, odobren.
Postoji nekoliko predrasuda oko svetkovine Svih svetih. Ona nije svetkovina mrtvih, jer u kršćanstvu nema mrtvih. Ljudska duša je besmrtna. Njen se život nakon smrti mijenja, ali ne prestaje. Upravo zbog toga postoji Dušni dan koji se slavi nakon Svih svetih i koji je posebno posvećen molitvi za naše pokojne. Nadalje, blagdan Svih svetih nije samo blagdan onih koje je Crkva proglasila svetim jer postoji mnogo svetaca za koje nikada nismo čuli. Proglašavanje svetim nekoga čovjeka nije "evidentiranje svetaca", nego izdvajanje pojedinaca koji su poznati kao sveti i koje možemo smatrati svojim uzorima, učiteljima i iskazivati im štovanje. Budući da je nemoguće sve svete ljude poznavati i proglasiti ih svetima, njihov je zajednički blagdan 1. studenoga.
Misa za sve svete potiče nas na razmišljanje kako i naš život mora biti svet i dobar te shvaćen u funkciji budućeg života. Bog nas je pozvao na svetost, a na nama je da prihvatimo odgovornost kako bi svetost i postigli. U tome nam mogu pomoći naši uzori i zaštitnici, sveti, koji već sudjeluju u nebeskoj slavi, a čiju svetkovinu ovih dana slavimo.
Podrijetlo svetkovine Svih svetih valja tražiti na Istoku, već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju nakon Duhova. Dva stoljeća nakon toga isti se blagdan na isti dan počeo slaviti i u Rimu, a sto godina kasnije papa Bonifacije IV. premjestio ga je na 13. svibnja. Na taj dan poganski je hram Pantheon, koji je u antička vremena bio posvećen svim bogovima, posvećen na čast Bogorodici i svim svetim mučenicima.
Tek je papa Grgur IV. sredinom devetog stoljeća premjestio svetkovinu Svih svetih na prvi dan studenog. Taj datum je, jer je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom dolazili u Rim, odobren.
Postoji nekoliko predrasuda oko svetkovine Svih svetih. Ona nije svetkovina mrtvih, jer u kršćanstvu nema mrtvih. Ljudska duša je besmrtna. Njen se život nakon smrti mijenja, ali ne prestaje. Upravo zbog toga postoji Dušni dan koji se slavi nakon Svih svetih i koji je posebno posvećen molitvi za naše pokojne. Nadalje, blagdan Svih svetih nije samo blagdan onih koje je Crkva proglasila svetim jer postoji mnogo svetaca za koje nikada nismo čuli. Proglašavanje svetim nekoga čovjeka nije "evidentiranje svetaca", nego izdvajanje pojedinaca koji su poznati kao sveti i koje možemo smatrati svojim uzorima, učiteljima i iskazivati im štovanje. Budući da je nemoguće sve svete ljude poznavati i proglasiti ih svetima, njihov je zajednički blagdan 1. studenoga.
Misa za sve svete potiče nas na razmišljanje kako i naš život mora biti svet i dobar te shvaćen u funkciji budućeg života. Bog nas je pozvao na svetost, a na nama je da prihvatimo odgovornost kako bi svetost i postigli. U tome nam mogu pomoći naši uzori i zaštitnici, sveti, koji već sudjeluju u nebeskoj slavi, a čiju svetkovinu ovih dana slavimo.
