Meditacija na Otpjevni psalam Dvadeset i osme nedjelje kroz godinu A...
Ps 23, 1-6
U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge.
Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.
Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati
kroz dane mnoge.
Kad se čovjek nalazi u teškoj životnoj situaciji, nerijetko sanja o ljepoti svega onoga što nema. Dogodi se da mašta o nekim budućim stvarima, o dobrima koja će mu se s vremenom dogoditi. Nada se da će život postati bolji, da će se sve nekako posložiti tako da više ne će biti patnje koja mu sada prijeći lagodan život. Tako i u mjuziklu Jadnici mala Cosette, izrabljivana od strane svojih staratelja, mašta o dvorcu na oblaku; o mjestu u kojem se ne će čuti galame, u kojem se ne će morati brisati podovi; o mjestu u kojem postoji puno igračaka i prijatelja s kojima se može igrati. Na tom mjestu je sve lijepo i nema boli i patnje koju sada proživljava.
Može se reći da je to prirodan čovjekov stav kojim se brani od ponora u beznađe. Nada kao obrambeni mehanizam. Pogled pun optimizma u bolje sutra. Može se reći i za ovaj psalam da je plod takvog stanja. Mnogi su to i rekli tvrdeći da je vjera opijum za narode, kako uvijek nudi nešto u budućnosti, nešto neviđeno i bolje što će samo tako pasti s neba i donijeti bolje sutra. Mnogi su i s pravom kritizirali ljudsku nezainteresiranost za ovaj život zbog pogleda u vječnost. No, stanje vjere je bitno drugačije.
Ovaj psalam opisuje život vjernika. On nije plod bijedne situacije u kojoj se čovjek nalazi (onda bi se svrstao u puko maštanje), on je prvotno plod Božje milosti. Milosti kao Božjeg dodira, Božje naklonosti čovjeku. Naklonosti koja je takoreći produkt Božje zaljubljenosti u čovjeka. Bog je uvijek tu kao vjerni čuvar koji prati čovjeka i obasipa ga mnogovrsnim darovima. Vidljiva je i razlika od pukog maštanja jer se spominje dolina smrti. Psalmist zna da ne će biti lako, da će se morati opet boriti. Možda još i više nego prije jer spominje smrt, a ona čovjeku nekako najteže pada. Uza sve to njega nije strah, jer mu Božja milost garantira sigurnost na svim putima. Boga je izabrao za svoga pastira i on ga vodi svim stazama, pa ako treba i stazom smrti. Rekoh kako ovaj psalam opisuje život vjernika. I uistinu je tako. Mnogi sveci su nam to pokazali. Oni su, uz obilje zadobivene milosti, primili i muke tamnih noći koje su ih iskušavale, te doline smrti koje su, gledajući pred sobom štap Pastira, bez straha prolazili.
Život vjernika se ne sastoji samo od ugodnosti. Ima tu poteškoća kroz koje treba proći. Ali Božja milost i ljubav preobražavaju stvarnost te tako i najljuća kap postaje ukusno piće iz čaše koja se prelijeva. Zapravo, ako se dublje pogleda u taj prikaz, onda u prvi plan ne će doći sva dobra koja prate prijateljstvo s Bogom, nego Božja ljubav koja se izlijeva na sve koji ga ljube. Cijeli psalam stoga nije govor o bogatstvu koje se prima, nego je hvalospjev Ljubavi. Onaj koji ljubi ne gleda na dobitak, on gleda ljubljenoga. Tko ima Boga, ima sve.
