Za svece je karakteristično što su uvijek radili na izgradnji Crkve. Izvor svetačke radosti sam je Gospodin i sveci su to dobro znali. Franjo i njegovi izdanci uistinu su nam divan primjer otvorenosti Gospodinu, što, naravno, nije uvijek lako.
Okruženi smo mnogim vijestima i govorima koji nam sve više ruše nadu i radost. Slušamo o mnogim o ratovima, nestašicama i poskupljenjima, pitamo se može li čovjek danas misliti na dobro. Odgovor ovisi o nama i o tome čime se hranimo. Hranimo li se riječju Božjom sigurno ćemo pronaći nadu. Sam nam je Isus rekao: „Kad čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti! Jer to se mora dogoditi, ali nije svršetak! … Ustajat će narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva“ (Lk 21,9-11), dodajući: „To će vam biti prigoda za svjedočenje“ (Lk 21, 13).
Sveti Franjo je sve ovo dobro znao i iskusio. Živio je u vremenu borbi plemića i običnog puka, kada su talijanski gradovi tražili svoju neovisnost, a Crkva je bila pogođena mnogim herezama. Bog je u srce ovog veselog i razigranog mladića ubacio svoj žar. Pozvao ga je: „Franjo, idi i popravi moju Crkvu koja se ruši“. Ispočetka Franjo nije razumio ove riječi, već je krenuo popravljati crkvene građevine, ali sve više biva zahvaćen Božjim duhom. Postio je, molio i odbacio sve ono što bi ga moglo spriječiti da služi Gospodinu. Mnogi su u Franji prepoznali Božjeg ugodnika i željeli su slijediti njegov primjer života. Sve bi ostavili i pridružili se Franji. Broj braće sve se više množio, a Franjino glavno geslo bilo je živjeti Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. U srcu je znao da ga Bog zove propovijedati evanđelje najprije životom, a tek onda riječima. Trebao je dobiti dozvolu od Kristovog namjesnika, pape, a njegova ljubav prema Kristovoj zaručnici je bila zadivljujuća. Nije se obazirao na slabosti službenika Crkve. Želio je izgrađivati Crkvu. Papa je uvidio da je Franjo uistinu od Boga pozvan i konačno, 29. studenoga 1223. bulom Solet annuere, što bi značilo Običava uslišati, Franji odobrava pravilo Zato se franjevački red danas spominje svih svojih svetih. Poznato je da je Franjo osnovao tri reda: prvi red je Red manje braće, drugi red osnovao je zajedno sa svetom Klarom - Red siromašnih gospođa ili klarise i treći red koji je poznat kao Svjetovni red, čiji članovi ostaju živjeti u svijetu te mogu biti vezani sakramentom ženidbe.
Franjevački red uhvatio je veliki zamah i brzo se počeo širiti po Europi, a i izvan nje. Narod ih je rado prihvaćao jer su im franjevci bili vrlo blizu. Prosjački redovi bili su novina u Crkvi. Mnoge su djevojke i mladići, žene i muškarci prihvatili slijediti pravilo svetoga Franje i tako su postali jedno s Gospodinom. Franjevački red uvijek je nudio širinu, tako da možemo pronaći svece koji su se ostvarili na različite načine. Jedni su bili vrsni teolozi i naučitelji, drugi su u neznatnosti molili i služili svom bratstvu posvećujući se na taj način. Neki su bili svjetovni vladari, dok su se mnoge djevojke zaogrnule koprenom djevičanstva te u strogom postu i molitvi izgrađivale Crkvu, a žene tješile nevoljne svojim dobrim djelima.
Svetost je nešto što ne pripada prošlosti, već nas i danas Bog poziva da ga slijedimo. Uistinu, sveci su slika njegove ljubavi i blizine, što znači da i nas Bog želi blizu sebe kako bi nam darovao iskustvo blizine svoje ljubavi. Sveci su uvijek bili Božje svjetlo upravo u onim trenutcima kada se mislilo da je nadvladala tama. Za svece je karakteristično što su uvijek radili na izgradnji Crkve. Izvor svetačke radosti sam je Gospodin i sveci su to dobro znali. Franjo i njegovi izdanci uistinu su nam divan primjer otvorenosti Gospodinu, što, naravno, nije uvijek lako. Neka nam Gospodin pomogne da ga i mi danas možemo svjedočiti i neka nam udijeli želje svetih - ljubiti Gospodina i vršiti njegovu volju.
