Ove godine liturgija Crkve prebacila je svetkovinu Navještenja na 8. travnja iz razloga što je 25. ožujka bio Veliki ponedjeljak. Blagdani ili spomendani koji se zadese u Velikom tjednu ne slave se ili se prebacuju na drugi dan kao što je slučaj ove godine s svetkovinom Navještenja.
Iako smo proslavili Uskrs u našim srcima još su svježa sjećanja na obrede Velikog tjedna. Spominjali smo se kako nam se Isus darovao u Euharistiji, kako je za nas mučen i umro na križu, pokopan je u tuđi grob i na koncu je treći dan uskrsnuo. Pobijedio je smrt. Možda će nam sva ta otajstva biti bliža ako se vratimo nekoliko godina u Nazaret kada je Marija rekla svoje ,, da“ Gospodinu. Prije nego je izgovorila svoj fiat anđeo joj izrekao obećanje da će se njezin Sin zvati Sin svevišnjega i da će kraljevati nad domom Jakovljevim u vijeke. Bog je pogledao na jeruzalemske ruševine, blago je pogledao na Sion. Gospodin je odlučio prebivati na Sionu. Svoj hram sagradio je pod srcem Blažene Djevice Marije. Marija je postala baštinicom obećanja. Vrhunac ispunjenja tih obećanja bio je kada je gledala svoga Sina propeta na križu kako kao pravi kralj ide u bitku s najljućim neprijateljem, a to je smrt. Njezino se srce radovalo kada je čula glase: Grob je prazan, živ je. S Marijom i mi postajemo baštinici tih svetih obećanja. Ova svetkovina itekako može ganuti naša srca nad tolikom Božjom ljubavi da je odlučio prebivati među nama ljudima ne kao neki silni jaki bog koji sipa munje, nego Bog koji se zaodijeva našim siromaštvom. Marija je dopustila da Riječ zahvati cijeli njezin život. Središte njezinog života bila je vršenje volje Božje.
Navještenje predstavlja proljeće za cijeli svijet. Nestaje zima grijeha, a dolazi toplina spasenja. Stoga su stari slikari uz prikaz Navještenja slikali lastu koja je radosno otvorila svoj kljun i pjeva. Svi znamo kada začujemo pjev lastavice da se zima bliži kraju. Naši bi stari govorili da lastavica bira gdje će saviti svoje gnijezdo. Neće saviti gnijezdo na kući u kojoj vlada nemir i grijeh. Stoga je Marija začeta bez grijeha istočnoga, a Bog prebiva u čistu i poniznu srcu. Sveti Bernard je dramatično opisao događaj navještenja. On opisuje kako su nebo i zemlja tada zadržali dah i postavljaju pitanja hoće li Marija reći da. Sv. Bernard nastavlja: Ona oklijeva… hoće li je spriječiti poniznost? Samo ovoga puta kako piše sv. Bernard nemoj biti ponizna, nego preuzetna! Daj nam svoje da!
Ovih smo dana radosno proslavljali dane našega otkupljenja i Kristove pobjede nad smrću. Izašli smo iz vazmene osmine, ali s ovom svetkovinom nastavljamo slavlje. Zadržimo radost i poniznost sa sviješću da smo spašeni. Bog želi naše spasenje, a to nam je pokazao svojim utjelovljenjem. Molimo Mariju da poput nje otvorimo svoje srce Gospodinu da i ga mi utjelovljujemo u ovom svijetu. Gospodin prebiva u našim srcima, a kada je Bog sred hrama on se poljuljati neće.
Otvorimo radosno svoje usne da izmolimo Anđeo Gospodnji kada čujemo zvonjavu zvona tijekom dana. Možda tu molitvu znamo s vjeronauka jer smo je morali znati, ali neka nas ona svaki dan podsjeti da smo spašeni. Bit će nam lakše živjeti iz dana u dan kada znamo da je nekome stalo do nas.
