Kroz ova tri dana Crkva slavi najveća otajstva našega otkupljenja, čuvajući spomen na svoga Gospodina raspetoga, pokopanoga i uskrsloga.
Vazmeno trodnevlje vrhunac je cijele liturgijske godine. Kroz ova tri dana Crkva slavi najveća otajstva našega otkupljenja, čuvajući spomen na svoga Gospodina raspetoga, pokopanoga i uskrsloga.
Prateći liturgijske odredbe, Vazmeno trodnevlje započinje misom večere Gospodnje na Veliki četvrtak, a završava večernjom molitvom časoslova na nedjelju Uskrsnuća Gospodinova. Važno je naglasiti da u liturgiji nedjelja i svetkovine počinju večernjom molitvom prethodnoga dana. To znači da se Vazmeno trodnevlje sastoji od petka Muke Gospodnje, koji započinje misom na Veliki četvrtak navečer, Velike subote, kada Krist počiva u grobu, te Uskrsa (Vazma), koji započinje vazmenim bdjenjem u subotu navečer.
Na Veliki četvrtak promatramo Isusa koji prikazuje kruh i vino kao znak svoje odluke da daruje svoj život za nas.
Carlo Maria Martini
Posljednja večera
Otvorimo li Sveto pismo brzo ćemo primijetiti da sva četiri evanđelista donose različite izvještaje o ustanovljenju euharistije. Sinoptička evanđelja (Matej, Marko i Luka) govore o pashalnoj večeri, dok Ivan to isključuje. Mnogi su primjeri kod sinoptika koji idu u prilog pashalnoj večeri: Isus šalje učenike da priprave Pashu i traži dvoranu u kojoj će blagovati Pashu sa svojim učenicima. Nadalje, govori svojim učenicima kako svom dušom čezne blagovati Pashu s njima. Pjevali su himan (Hallel) koji je dio pashalnog obreda. Pili su vino što se činilo samo u posebnim prigodama. Nakon večere Isus se uputio na Maslinsku goru. Dakle, ostao je unutar područja koje je bilo određeno kako bi se poštovala odredba da se noć provede u Jeruzalemu. Tu je još i mnoštvo drugih primjera.
Također pronalazimo i neke suprotne primjere. Sinoptici, kada govore o kruhu, koriste riječ artos, a ne azyma što je pojam baš specifičan za beskvasni kruh koji se blagovao za pashalnu večeru. Isus traži nekoga tko će mu iznajmiti kuću za Pashu. Zar ne bi bilo logično da svatko taj dan boravi u kući sa svojom obitelji? Još jednu čudnu stvar pronalazimo u Mk 15,21: Šimun Cirenac dolazi s polja. Pasha je za Židove svet dan i zabranjen je rad u polju.
U Ivanovu evanđelju pronalazimo elemente koji nam govore da posljednja večera nije pashalna večera. Kao prvi element možemo uzeti iz Iv 18,28 gdje čitamo da Židovi ne žele ući u predvorje. Židovi još nisu jeli Pashu i paze na čistoću da bi mogli sudjelovati u obredu. Dalje, Isus umire na dan priprave Pashe. Saslušanje Isusa pred Pilatom odvilo se oko šeste ure u danu priprave za Pashu, te kao posljednji element možemo uzeti primjer iz Ivan 13,1 koji nam govori da posljednja večera bijaše pred blagdan Pashe.
Sve ovo nam pomalo može stvoriti pomutnju i mnoštvo pitanja u glavi. Hoćemo li slijediti sinoptike ili Ivana?
Iz svega navedenog jasno je da je riječ o dvije Pashe.
Za sinoptike slaviti Pashu znači prinijeti na žrtvu pashalno janje, dakle riječ je o nadnevku 14. nisana, dok za Ivana Pasha predstavlja slavlje Pashe 15. nisana.
Dakle, za sinoptike je posljednja večera i pashalna večera, dok Ivan pashalizira Kristovu smrt. Znamo da je po Ivanovu evanđelju Krist umro kada su se u hramu klali janjci. To nam govori da nije riječ o pashalnoj večeri jer janjci za Pashu još nisu bili spremni. Danas se prednost daje Ivanu.
Kako god, Isus je na posljednjoj večeri izrekao rečenicu: „ovo činite meni na spomen“. Tako je euharistija poslušnost Kristovoj zapovijedi da činimo ono što je on učinio. Ustanovljenjem euharistije na Posljednjoj večeri, zajedno s ustanovljenjem svećeništva, otkriva se smisao dara u onome što se tada događa i u onome što će se ispuniti nakon Uskrsa. Kršćani trajno žive vazmeno otajstvo slaveći euharistijsko otajstvo.
Danas imamo „model“ koji Crkva slijedi. To su one riječi: „uze kruh, zahvali, razlomi, dade, govoreći i uze kalež, zahvali, dade, govoreći“. Kruh predstavlja Tijelo Kristovo, a kalež njegovu Krv, odnosno darovani život. Riječi s Posljednje večere upućuju na Kristovu muku. Svojim gestama i riječima Isus već u dvorani Posljednje večere naviješta ono što će se dogoditi na križu: dar njegova života. Tako je sveta misa povezana s Posljednjom večerom, Posljednja večera povezana je s križem, stoga je i sveta misa na neki način povezana s križem. Iako misa uprisutnjuje Kalvariju, ona je ne ponavlja.
Čin pranja nogu
Isus je također na Posljednjoj večeri učenicima prao noge. Nalazimo se u 13. poglavlju Ivanova evanđelja, koje je ujedno i evanđelje Mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak. Do 13. poglavlja možemo primijetiti da je Isus vodio rasprave sa svojim sunarodnjacima. Bile su to teške rasprave. Od 13. poglavlja Isus razgovara sa svojim prijateljima. Evanđelje kao da dobiva novi ton. Isusov govor pun je intime i povjerenja.
Evanđelje nam govori da je Isus odložio svoje haljine. To znači da Isus ostavlja po strani ulogu Učitelja kako bi preuzeo ulogu sluge. Sveti oci, a na osobit način sveti Augustin, ovaj su čin uspoređivali s činom utjelovljenja. Govorili su da je riječ o kenozi, odnosno potpunom ogoljenju. Možemo to opisati kao da Krist „odlaže“ svoj božanski sjaj kako bi uzeo obličje sluge. Možemo samo zamisliti kako se učenicima srušio svijet. Mijenja im se slika koju su do tada imali o Isusu.
Petar se buni protiv Isusova čina. Ovo je primjer da ne razumijemo Božju logiku. Osim poniznosti, čin pranja nogu znak je i zajedništva s Kristom. To se jasno očituje u njegovu odgovoru Petru: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ Isus tim riječima „tjera“ Petra da do kraja prihvati njegov čin.
Uz Petra, u 13. poglavlju važna je i uloga Jude Iškariotskoga. Odmah na početku poglavlja čitamo da je đavao već ubacio u Judino srce misao da on izda Isusa. Ovdje vidimo Judu, koji pristaje na zlo, ali ne još u potpunosti. Tu započinje njegovo kolebanje. To će se u potpunosti dogoditi u 13,27. O Judi se ponovno govori u sredini ulomka, gdje Isus kaže: „Niste svi čisti“, te na kraju riječima: „Ne govorim o svima vama!“ Isus je oprao noge svim učenicima, uključujući i Judu. To mu je bio posljednji poziv na obraćenje. Unatoč Isusovoj prisutnosti, Juda je dopustio zlu da njime ovlada.
Gesta pranja nogu samo je mali predznak onoga što će se dogoditi. Svoju ljubav „do kraja“ Isus će očitovati smrću na križu. Preuzeo je lik sluge i potpuno se predao u ruke ljudima.
Gesta pranja nogu postaje model kršćanskog služenja, utemeljenog na ljubavi i poniznosti. Istinska veličina očituje se u spremnosti na služenje. Pranje nogu čin je poniznosti. Krist svojim učenicima pokazuje kako i oni trebaju činiti. Zapovijed bratske ljubavi obvezuje sve Kristove učenike, bez iznimke.
Na Veliki petak stojimo s Marijom i apostolom Ivanom pod križem, kako bismo iskusili Isusovu spasenjsku ljubav sve do posljednje kapi krvi.
Carlo Maria Martini
Agonija u Getsemanskom vrtu
Kada razmišljamo o Kristovoj muci, odmah nam na pamet dolaze križ, mučenje, nasilje, krv, poniženje i slično. No prije križa dogodila se noć u Getsemaniju. To je noć u kojoj se na poseban način očituje Isusova ljudska narav, njegova prava čovječnost. U toj noći Isus proživljava strah, žalost i tjeskobu. To su osjećaji s kojima se susreće svaki čovjek.
Noć u Getsemaniju bila je obavijena tišinom. To je tišina Oca koji ne odgovara na zazive Sina i tišina pozaspalih učenika. Tišina između Učitelja i njegovih učenika te tišina između Oca i Sina. Isus prvi put u Getsemaniju proživljava iskustvo Očeve tišine.
To je noć u kojoj se Isus osjeća kao da je napušten od Oca, ali je ujedno i noć potpune poslušnosti Ocu. Isus Oca naziva aramejskom riječju „Abba“, koja izražava najveću moguću bliskost i povjerenje djeteta prema ocu. Moli ga da ga mimoiđe taj kalež. Getsemanij je tako i noć molitve. Tu ponovno vidimo odraz Isusove ljudske naravi. On se moli Bogu kojega doživljava kao Oca. Međutim, Isus odmah u savršenoj slobodi izvršava čin potpune poslušnosti Očevoj volji.
Noć u Getsemaniju izvrstan je primjer koji nam pokazuje ono što Crkva naučava. Isus Krist ima dvije naravi: božansku i ljudsku. Tako u Getsemanskom vrtu Isusova ljudska narav nije poništena, nego slobodno i savršeno usklađena s božanskom naravi. Time je Krist novi Adam koji nas svojim „da“ vraća u zajedništvo s Ocem.
Je li moglo bez križa?
Nakon agonije u Getsemanskom vrtu, sljedeća važna tema je križ. Često se postavlja pitanje zašto je Otac dopustio da njegov Sin trpi i umre na križu? Zašto je Bog Otac predao svoga Sina Isusa na smrt? Odgovor možemo pronaći u pojmu slobode. Predaja Sina ne proizlazi iz Očeve izravne volje. Ne radi se o tome da Otac jednostavno želi „predati“ Sina da bude razapet. Upravo se u tom negativnom vidu otkriva dublje značenje. Otac dopušta takvu predaju kako bi poštovao slobodnu volju ljudi.
Isus predaje svoj život u poslušnosti Ocu za spasenje svijeta. Sloboda Oca povezana je sa slobodom svakoga čovjeka. Upravo se u toj povezanosti ostvaruje otajstvo spasenja, premda, nažalost, kroz bolan i tragičan događaj.
Čin otkupljenja nije samo križ, nego cjelokupno vazmeno otajstvo. Štoviše, bez utjelovljenja cijelo kristološko otajstvo ne bi moglo donijeti spasenje. Isus slobodno prihvaća ono što će se dogoditi. To znači da ono što je uslijedilo nije morao prihvatiti, mogao je i odbiti. Sjetimo se samo riječi u Getsemanskom vrtu: „Otkloni ovaj kalež od mene!“ (Mk 14,36).
Marijina šutnja
Tiha Marijina prisutnost proteže se kroz cijelo evanđelje. Pronalazimo je u različitim trenutcima Isusova života, a svoj vrhunac doseže na Golgoti. No, scene u kojima se Marija pojavljuje vrlo su rijetke. U njima duboko odjekuje unutarnji glas, od samog rođenja djeteta pa sve do prvih neočekivanih riječi Sina u Hramu u Jeruzalemu. Luka nam opisuje: „Marija je sve te stvari čuvala i pohranjivala u svome srcu“ (Lk 2,19.51). Nit ove šutnje nastavlja se i tijekom Isusova javnog djelovanja po ulicama Galileje i Judeje.
Sva sinoptička evanđelja bilježe epizodu u kojoj Isus odgovara mnoštvu: „Tko je moja majka i tko su moja braća?“ (Mk 3,33-35; Mt 12,48-50; Lk 8,21). U ovom odlomku Isus u svoju mesijansku obitelj uključuje one koji vrše volju Oca nebeskog, dok Marija šuti.
Sveti Augustin je jednom napisao: „Za Mariju je važnije biti Kristova učenica nego Kristova majka; i blažena je jer je slušala i čuvala Božju Riječ.“ Čini se da se Isus odvaja od svoje majke kako bi pokazao na koji se način postiže puno zajedništvo s njim, kroz poslušnost Božjoj volji. Marija je, od dana kada je prihvatila biti Kristova majka pa sve do Golgote, prihvaćala Božju volju.
Isus se obraća svojoj majci nazivajući je „ženo“ (Iv 19,26). Posljednje riječi koje joj upućuje potvrđuju njezinu majčinsku ulogu, ali na novi način: „Ženo, evo ti sina!“ i „Evo ti majke!“ (Iv 19,26-27). Kao što je Marija savršena vjernica, tako je učenik savršeni vjernik, primatelj Božje ljubavi.
Marija se pojavljuje u svojoj novoj majčinskoj ulozi, kao majka svih vjernika. Žena Marija, nova Eva, proživljava Isusov čas kao svoj vlastiti: Krist, trpeći i umirući, rađa spasenje, a Marija, trpeći i gubeći sve, postaje majka Crkve.
Papa Franjo je Marijinu prisutnost podno križa lijepo opisao riječima: „Evanđelja su Majčinu prisutnost zabilježila jednostavnim glagolom: ona je "stajala" (Iv 19,25), Ona je stajala. Ne kažu ništa o njezinoj reakciji: je li plakala ili ne… ništa; izostavljen je čak i najkraći opis njezine patnje: na tim će se pojedinostima kasnije zadržati mašta pjesnikâ i slikarâ koji su nam podarili slike koje su ušle u povijest umjetnosti i književnosti. Ali evanđeljâ jednostavno kažu: ona je "stajala". Stajala je tamo, u najgorem trenutku, u najokrutnijem trenutku, i trpjela je zajedno sa sinom. Ona je stajala.“
Na Veliku subotu razmatramo grob u koji se Isus dao položiti, potvrdivši svojom ljubavlju prema nama ono što nadilazi sve granice ljudskog postojanja.
Carlo Maria Martini
I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti
Prvih dana nakon što pokopamo nekoga od naših najmilijih, posjećujemo grob, moleći za njegovu dušu i prisjećajući se života s njime. Pred grobom osjećamo tišinu i pomisao da je još jedan život završio.
Evanđelje Velike subote puno je simbolike. Isprepliću se tama i svjetlo, život i smrt, staro i novo, religiozno i svjetovno, Jeruzalem i Galileja.
Prve na scenu stupaju žene. Marija Magdalena i druga Marija otišle su promatrati Isusov grob. Te iste žene bile su prisutne prilikom Isusova razapinjanja na križ (Mt 27,61). Iako su očekivale da će pronaći zatvoren grob u kojem leži mrtvo tijelo, dočekao ih je prizor koji označava život. Anđeo Gospodnji sišao je s neba i otkotrljao kamen s groba. Odjeća mu je bila bijela kao snijeg. Ovo je još jedna simbolika koja predstavlja otpor crnini groba.
Prije dolaska anđela dogodio se snažan potres. Potres se spominje jedino kod Mateja i vraća nas na događaj Isusove smrti (Mt 27,51). Iako naglašava teološko značenje čuda, kod Mateja potres predstavlja i znak Božje prisutnosti. On je eshatološke naravi, znak Božjeg zahvata kojim započinju posljednja vremena.
Snagu božanske moći predstavlja anđeo koji je „sišao s neba“. Stražari su se razbježali od straha. Ako se prisjetimo ranijih poglavlja, isti taj strah obuzeo je učenike kada su vidjeli Isusa kako hoda po vodi (Mt 14,26). Dakle, u susretu s nadnaravnim čovjeka obuzima strah do te mjere da ne može normalno reagirati. Matej, govoreći da su se stražari „stresli“, koristi isti glagol kao i pri opisu potresa što upućuje na izvanredan Božji zahvat.
Anđeo Gospodnji zatim naviješta Kristovo uskrsnuće posebno svečanim tonom. Zanimljivo je primijetiti da riječi „Vi se ne bojte!“ upućuje ženama, iako evanđelje ističe da su se stražari prestrašili. Anđeo za Isusa koristi naziv Raspeti. Dakle, onaj isti Isus kojega su otpratile do križa sada je dušom i tijelom uskrsnuo. Nije riječ o nekom „supermanu“ niti kakvom cirkusantu, nego o stvarnom Isusu iz Nazareta.
Da bi bile sigurne, anđeo ih upućuje pogledati grob gdje je bio položen. Poslušne njegovim riječima, žene su žurno otrčale razglasiti što su doživjele. Matej opisuje da su to učinile sa strahom i velikom radošću. Tu vidimo razliku u odnosu na strah stražara. Bibličari ističu da je ovdje riječ o anticipaciji Božjeg suda: u ženama se prepoznaje otvorenost Božjem zahvatu. Riječ je o vjeri u Uskrsloga, a Božji sud će razdijeliti one koji vjeruju i one koji ne vjeruju.
Na putu žene susreću uskrslog Isusa. Iako se činilo da je sve propalo i da su se učenici razišli razočarani, ovaj susret budi novu nadu. Isus ih poziva krenuti u Galileju, mjesto gdje je sve počelo. Vratiti se u Galileju znači vratiti se na mjesto prvoga poziva, gdje je Isus pozvao svoje učenike dok su još bili ribari.
Ovo je poruka i nama da se zapitamo: „Gdje je moja Galileja?“ Vjera u Uskrsloga vraća nas na početni susret s njim, na izvor. Galileja je mjesto našega osobnog susreta s Isusom. Stoga je Uskrs poziv da se prisjetimo svoje Galileje, mjesta gdje ćemo ga ponovno susresti i probuditi početni zanos vjere.
Sretan Uskrs!
LITERATURA:
BATTAGLIA, Vincenzo. Gesù Cristo luce del mondo. Manuale di cristologia, Roma, 2013., 145-174.
FRANJO, Majka Nade (usp. Iv 19, 25-27), u: https://www.vatican.va/content/francesco/hr/audiences/2017/documents/papa-francesco_20170510_udienza-generale.html (22.3.2026.)
MARTINI, Maria Carlo. Il Triduo pasquale, Bologna, 2025.
MARTINI, Maria Carlo. Il vangelo secondo Giovanni, Roma, 1993., 208-215.
RAVASI, Gianfranco. Le sette parole di Maria, Bologna, 2020.
REBIĆ, Adalbert. Isusovo uskrsnuće, Zagreb, 1999.
RECALCATI, Massimo. La notte del Getsemani, Torino, 2020.
SAMBOR, Pawel. Sacramentaria II. Eucaristia. Appunti e materiali per gli studenti della Pontificia Università Antonianum, Roma, 2025-26.
