Pozvani smo biti Crkva koja ima osjećaj za drugoga. Nasuprot individualističkom duhu našega vremena, rečeno rječnikom pape Franje, moramo biti Crkva koja izlazi.
Promišljajući o Crkvi na pamet mi dolazi misao pokojnog milanskog kardinala Carla Marije Martinija koji je, govoreći o stanju Crkve u suvremenom svijetu, rekao: „Crkva je umorna, u Europi i Americi blagostanja. Naša je kultura ostarjela, naše su crkve velike, redovničke su kuće prazne, a birokratski je aparat Crkve nabujao; naši su obredi i ruho raskošni. No, izražavaju li te stvari ono što mi danas jesmo?“
U ovom razmišljanju neću se baviti poviješću Crkve, o tome je već napisano mnoštvo knjiga. Neću se baviti ni pastoralnim problemima jer u tome nemam iskustva pa nisam kompetentan govoriti. Neću govoriti ni o problemima s kojima se Crkva u današnjem svijetu suočava, a ima ih pregršt. Pokušat ću, naprotiv, progovoriti o Crkvi kakvu naučava suvremeno crkveno učiteljstvo, a to je sinodalna Crkva.
Što je sinodalnost? Što o njoj govore crkveni dokumenti i zašto joj se u posljednje vrijeme pridaje tolika pozornost? Može li sinodalna Crkva pokazati nove smjerove i pomoći Crkvi da vjernije odgovori na znakove vremena?
Odgovor nam ponajprije nudi crkveno učiteljstvo. U Završnom dokumentu Sinode o sinodalnosti pronalazimo sljedeće tumačenje: „Sinodalnost je zajednički hod kršćana s Kristom i prema Kraljevstvu Božjemu, u zajedništvu s čitavim čovječanstvom.“ Ovdje već vidimo da sinodalnost nije tek tako neka izmišljena metoda, nego temeljni način postojanja Crkve. Zajedno hodati znači slušati jedni druge, ali i zajedno osluškivati što Duh govori Crkvi. Pozvani smo biti Crkva koja ima osjećaj za drugoga. Nasuprot individualističkom duhu našega vremena, rečeno rječnikom pape Franje, moramo biti Crkva koja izlazi. Često ostajemo zatvoreni u naše crkvene zajednice među istomišljenicima. Potrebno je izaći iz zone komfora te donijeti Krista drugima i drugačijima od nas. Papa Lav XIV. lijepo je to opisao na susretu Talijanske biskupske konferencije u Asizu, rekavši: „Hodati zajedno, hodati sa svima, znači i biti Crkva koja živi među ljudima, prihvaća njihova pitanja, tješi njihovu patnju i dijeli njihove nade. Nastavite biti blizu obiteljima, mladima, starijima i onima koji žive u samoći. Nastavite posvećivati brigu za siromašne.“ To je put sinodalne Crkve.
Sinodalnost nije neka revolucija i prekid s crkvenom tradicijom. Ona je prisutna u Crkvi od njezinih početaka. Sinodalnost ne znači ni promjena nauka, nego jednostavno slušanje. Prije svega, slušanje Božje riječi, ali i radostî i nadâ svih Kristovih vjernika. Sinodalnost je put obraćenja. Kao izvrstan primjer sinodalne Crkve papa Lav XIV. odabrao je svetog Franju iz Asiza i prvu braću fratre. Oni su, kaže papa: „zajedno dijelili različite etape svoga puta; zajedno su se uputili papi Inocentu III.; zajedno su, iz godine u godinu, usavršavali i obogaćivali početni tekst koji je bio predstavljen Papi, sastavljen, kako kaže Toma Čelanski, ponajprije od izraza Evanđelja (1Cel 32: FF 372), sve dok ga nisu oblikovali u ono što danas poznajemo kao prvo Pravilo. Ovaj čvrsti izbor bratstva, koji je zajedno s malenosti, srce franjevačke karizme, bio je nadahnut neustrašivom i ustrajnom vjerom.“ Sve ovo u nama pobuđuje pitanja: „Kako kao Crkva ići naprijed?“ i „Na koji način u današnjem svijetu svjedočiti Krista?“
Puno je toga učinjeno na razini univerzalne Crkve i na razinama mjesnih Crkava. No, postavlja se pitanje što sinodalna Crkva znači za običnog vjernika, za onoga koji dolazi na svetu misu, prima sakramente i sudjeluje u crkvenim aktivnostima? Sinodski procesi pokazali su da mnogi vjernici po prvi put doživljavaju sinodalnost kao ozbiljan pokušaj uključivanja njihova iskustva. Njihov glas konačno se čuje u životu Crkve. Papa Lav XIV. istaknuo je na susretu biskupa u Asizu: „Sinodalnost, koja podrazumijeva stvarno ostvarivanje kolegijalnosti, zahtijeva ne samo zajedništvo među vama i sa mnom, nego i pažljivo slušanje te ozbiljno razlučivanje poticaja koji dolaze iz Božjega naroda“. U sinodalnoj Crkvi vjernik nije samo primatelj sakramenata niti netko tko „puni klupe“ na misnim slavljima, nego suputnik na putu vjere, član Crkve koja izlazi i donosi drugima svjetlo Uskrsloga. Moramo biti Crkva koja: „živi Evanđelje i postaje znak Kraljevstva Božjega: naviješta poruku spasenja, gradi mir, promiče ljudsko dostojanstvo, njeguje kulturu dijaloga i živi kršćansku viziju čovjeka“.
Sinodalna Crkva nije Crkva nekolicine koji odlučuju i mnoštva drugih koji pasivno promatraju i šute. Crkva je zajednica u kojoj svatko prema svom daru i službi sudjeluje u njezinu poslanju. Moramo se odreći mentaliteta „to me se ne tiče“ i svojim životom biti znak nade u ovome svijetu. Sinodalnost nas potiče da se trgnemo iz umora o kojem govori Martini i zajedno hodamo naprijed, pronoseći Radosnu vijest Krista Spasitelja u svijetu.
