Crkva treba hrabre i odvažne ljude, prije svega pastire koji se ne boje izreći istinu i ostaviti život zbog istine. Jer tko živi i bori se za istinu, u istini ostaje.
Za svaku osobu na ovoj zemlji postoji vrijeme radosti koje se čini kao uspjeh, ali i vrijeme žalosti i kušnje. Pravi primjer toga je današnji blaženik, čiji se život na trenutke činio velikim i uspješnim, a na trenutke kao od Boga ostavljenim.
O kardinalu Alojziju Stepincu već dosta znamo: peto je od osmero djece, živio je prosječan ljudski život, čak je imao i zaručnicu, međutim osjetio je Božji poziv i prijavio se kao kandidat za svećeništvo.
Nakon njemačke okupacije Jugoslavije u II. svjetskom ratu stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, a Stepinac se tada nije vezao ni uz jednu političku stranku ili pokret. Poslao je okružnicu kako bi kler i predstavnike laičkih organizacija držao podalje od politike. Stepinac je otvoreno odbacivao diskriminaciju na temelju rase i politike. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Također njegov Caritas je pomagao ne samo Hrvatima nego i svima drugima. Zbog toga, ali i zbog osuda fašističkih i nacističkih progona postao je problem – u obnovljenoj Jugoslaviji su ga smatrali otvorenim protivnikom komunističke vlasti, a komunisti su u više navrata od Svete Stolice tražili da ga makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
Stepinac je u rujnu 1945. sazvao biskupsku konferenciju, a ona je 22. rujna objavila pastoralno pismo u kojemu su ocrtana sva zlodjela i nepravde koje je, tijekom rata i neposredno nakon njega, nova vlast počinila prema Crkvi, vjeri ali i protiv slobodne svijesti svojih građana.Uhićen je 18. rujna 1946. nakon niza sve žešćih napada na njega. 30. rujna se pojavio pred već izrežiranim političkim suđenjem i osuđen je na 16 godina zatvora uz prisilni rad.
Čim čovjek nije u onom okviru u kojem ga država želi vidjeti jer želi njime upravljati i vladati, on mora poduzeti neke mjere, da se ne bi slučajno stvorio veći problem. Očekivanja su možda i bila da se pokori vlasti ili da ode iz zemlje i spasi život, ali Stepinac ostaje hrabar i ustrajan u svojim nastojanjima.
I čovjek koji živi posvećen život može se najednom osjetiti kao da je od Boga ostavljen. Bliži mu se smrt i možda je i sam kardinal bio u strahu, no ako je već Boga nosio u svom srcu, onda mu je bilo lako pridružiti se mukama Kristovim. Kao što se Krist na trenutke osjetio ostavljenim, a kasnije raspetim i popljuvanim, tako je i Stepinac trebao proći tu muku kako bi bio spremniji za nebo. Taj zatvor se činio kao odlična kazna, ali oni koji su mu taj zatvor namjestili nisu shvaćali da ga je taj zatvor vjerojatno najviše i posvetio.
U zatočeništvu razvija apostolat pisanja. Kardinal Stepinac je napisao na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka, a mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima je uputio više od 5 000 pisama (od kojih je sačuvano oko 700).
Blaženi Stepinac može biti zahvalan ljudima koji su ga htjeli uništiti, jer su mu ti ljudi pomogli u izgradnji do svetosti života. A nama ovo može biti primjer kako zlo nikada ne pobjeđuje, bez obzira što se ponekad može činiti drugačije.
Život blaženog Alojzija Stepinca može biti primjer, ali i pozitivna provokacija za sve kršćane, pogotovo za Bogu posvećene osobe. Promatrajući kardinalov život postavljamo sebi pitanje: Što bih ja učinio na njegovom mjestu? Bih li prihvatio zatvor i očiglednu smrt ili bih se pak izdajom vjere i ideala pokorio vlasti i služio joj?
Kardinalova šutnja nam govori o prihvaćanju svega onoga što on sam nije mogao promijeniti. Također, znao je da nikakvi izgovori ne mogu promijeniti namještenu osudu, zato u tišini uzima svoj križ i upućuje se prema Golgoti.
Crkva treba hrabre i odvažne ljude, prije svega pastire koji se ne boje izreći istinu i ostaviti život zbog istine. Jer tko živi i bori se za istinu, u istini ostaje.
Odgovori mu Isus: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Iv 14,6
