I ovaj tjedan naše razmišljanje svojim svjedočanstvom vodi Padre Pio...
Kada započinjemo svetu devetnicu u čast Djeteta Isusa, moj se duh osjeća kao rođen na novi život; srce se osjeća dosta maleno da primi nebeska dobra; duša se osjeća sva rastopljena u nazočnosti toga našega Boga koji je radi nas postao čovjekom. Kako odoljeti i ne ljubiti ga uvijek novim žarom!? Pristupimo Djetetu Isusu neokaljana srca jer ćemo zato kušati kako je ljupko i blago ljubiti ga. (sv. Pio iz Pietrelcine)
Jednog mi je dana sama Riječ objavila da sam dijete. To je bilo duboko iskustvo djeteta Božjega. Riječ je srušila svu moju dotadašnju umišljenost i samodostatnost. Razbila moju veličinu o svoju malenost. Razotkrila moju slabost i nemoćnost. Pod svjetlom Riječi očitovala se sva tmina moga srca. Svi mračni zakutci koji se nisu htjeli izložiti Njezinu svjetlu.
Otada volim biti pod Njezinim svjetlom. U svakome času. Riječ mi bistri pogled. Prozračuje lice. Otvara obzore. Svakodnevno me bûdi. Rađa nečim novim. Otkriva nešto drukčije. Iz iskustva Riječi bivam joj zahvalan. Darovala mi je djetetost. Vratila me u ispravan odnos prema Njoj. Uči me pristupu prema Njoj. Ovisnosti o Njoj. Povjerenju. Ljubavi.
Žalostim se svaki put kada
joj ne pristupam kao dijete. Otvoren. Slab. Nemoćan. Ovisan. Razigran.
Konkretan. Bez maski. Bez laži. Bez oholosti. Molim Dijete da me nauči pristupu
djeteta. Biti dijete u blizini Djeteta.
