Članci autora: fra Dragan Bolčić

Ne ćeš proći kroz ovaj život neokrznut. Poslan si kao janje među čopor vukova. Stoga se sjeti onoga što ti sama Riječ otkriva: Gospodin je već prošao putom kojim hodiš. Ušao je među ljudske zvijeri i uhvaćen poput plijena. Nije se vodio metodama zvijeri niti je slijedio njihove krikove. Rastrgan je i pečen na mučilu križa da bi se ti ponovno probudio na život. Zato kad padneš u povjerenju; i kad se smatraš nedostojnim poslanja; i kad ne umiješ prihvatiti vlastitu odbačenost i strahove, neka te ova spoznaja ispuni mirom i radošću.

Lomi se i daji nesebično. Neka te Presveto Tijelo i Krv tako prožme da se u tebi dogodi pretvorba. A onda ćeš u svakom bijednom i zgaženom, u svakom ranjenom i bolesnom, prepoznati one svete riječi: Ovo je tijelo moje. To je tvoj euharistijski identitet. Živjeti od Tijela za tijelo.

Skromne i neznatne nade mogu biti mrvice kruha kojim se hranimo jer živimo od Kruha koji se svakodnevno daje i koji je naš istinski razlog i smisao.

Češki teolog Tomáš Halík piše kako se nada rađa iz krize. Po njemu religiozna kriza može - u životu jedne osobe ili cjelokupne kulture - biti kolijevka nade, otvorena vrata za Boga nade.

»Mračna vrata vremena i budućnosti širom su otvorena. Onaj koji ima nadu živi drukčije: dan mu je novi život.« (Benedikt XVI.)

U nekoliko nastavaka donosimo promišljanje o mjestu nade u krajoliku indiferentnosti. Postoji li još uvijek nada na licima vjernika? Je li njezino lice komunikativno i onima koji se izjašnjavaju indiferentnima, koji su ravnodušni i nezainteresirani za nematerijalne stvarnosti? Nije li ona svjetlo koje trebamo nanovo otkriti? Dodirujući problematiku nepotpuno i fragmentarno, cilj je ukazati na stanje koje unosi ozračje indiferentnosti u kršćansko življenje te prikazati nadu kao svojevrsnu protutežu takvom stanju.

Tek ćeš iz odnosa s Uskrslim, s vremenom i poniznošću, razumijevati Božju volju za sebe. Čime si dodirnut, dodirivat ćeš druge. »Idi za mnom!«

Naša je gora mjesto susreta s Bogom. Na nju se uzdižemo umorna lica, klonulih nogu i klecavih koljena.

Bez obzira na odbačenost, Riječ svoje ne odbacuje. Njezina nam blizina otkriva činjenicu da smo njezini unatoč tomu što je ne primamo kao svoju. Riječ dolazi kako bi nam dala život.