Nicejski sabor nije samo stvar prošlosti, nego i sadašnjosti. Podsjeća nas na važnost dosljednosti apostolskoj predaji i na potrebu da svjedočimo Krista u vlastitom životu. Također, Niceja nas uči da vjera u Krista nadilazi razlike među kršćanima, što je svojevrsni poziv da u ovoj jubilarnoj godini nade još više produbimo želju za jedinstvom.
U ovoj jubilarnoj godini nade slavimo i 1700. obljetnicu Nicejskog sabora. Papa Lav XIV. u nedjelju, 23. studenoga 2025., objavio je apostolsko pismo pod nazivom In unitate fidei (U jedinstvu vjere), osvrćući se na spomenuti sabor.
S obzirom na to da slavimo veliku obljetnicu, valjalo bi se prisjetiti kako je došlo do sazivanja Sabora u Niceji 325. godine, po čemu je on značajan te koja je njegova uloga u životu današnjih kršćana.
Već od prvih stoljeća Crkva je nastojala postaviti čvrste temelje vjere u Isusa Krista, koji je punina cijele Objave. Sav bitni sadržaj istine o Bogu i o spasenju sažima se u prvim dogmatskim dokumentima Crkve, tj. simbolima vjere. Evanđelje je jedno i isto za sve, jer jedan je i Spasitelj, Isus iz Nazareta. Već nas Pavao u Poslanici Galaćanima 1,9 upozorava: „Navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.“ Dakle, moramo slijediti ispravnu vjeru koja potječe od apostola i koju nam je Crkva predala. Ispovijesti, odnosno simboli vjere, imali su veliku važnost u oblikovanju pravoga nauka.
Glavno pitanje bilo je: „Tko je Isus iz Nazareta?“
U to vrijeme pojavljivale su se razne gnostičke sekte koje su svojim misaonim sustavima nijekale stvarnost otajstva spasenja koje je Isus Krist ostvario svojim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem. Gnostičke skupine bile su vrlo opasne za tadašnje kršćane jer su naučavale radikalni dualizam između duha i materije te spasenje putem gnoze. Neki su u potpunosti odvajali Boga Staroga zavjeta od Boga Novoga zavjeta.
Po njima Krist nije uzeo pravo ljudsko tijelo, nego se samo prividno pojavio kao čovjek. Tako nastaju različite hereze, poput doketizma, koji niječu stvarno Kristovo rođenje, muku, smrt i uskrsnuće. Oni su tvrdili da je istinski dodir Boga i materijalnog svijeta nemoguć. Patristički pisci, poput Ignacija Antiohijskog, Ireneja Lionskog i Tertulijana, snažno su se borili protiv gnosticizma i doketizma. Poznata je i Tertulijanova izreka: „Caro cardo salutis“, što se može prevesti kao „Tijelo je stup/središte spasenja“, naglašavajući da je Kristovo tijelo temelj našega spasenja.
Pojavljivale su se i razne sekte i trinitarne hereze, koje su nastojale objasniti odnos između Krista i Boga Oca. Tako su Ebioniti Isusa smatrali običnim čovjekom uzdignutim od Boga. Odbacivali su Kristovu preegzistenciju i božanstvenost te nisu vjerovali da je rođen od Djevice. Adopcionizam tvrdi da je Isus bio običan čovjek kojeg je Bog u određenom trenutku njegova života, primjerice pri krštenju, posvojio za Sina. Subordinacionizam priznaje Kristovu božanstvenost, ali stavlja Sina na niži stupanj u odnosu na Oca, pod utjecajem ideje Logosa kao posrednika. Modalizam niječe razlikovanje Božanskih Osoba i uči da postoji samo jedan Bog koji se različito očituje kao Otac, Sin i Sveti Duh.
Početkom IV. stoljeća došlo je do prvih velikih kristoloških rasprava. Crkveni Oci branili su istinu da je Riječ Božja postala čovjekom radi našeg spasenja. To je moguće samo ako je Krist postao stvarno čovjek, s tijelom i razumskom dušom.
U tom razdoblju pojavljuje se Arije, svećenik iz Aleksandrije koji je pod utjecajem neoplatonizma razvio učenje suprotno kršćanskoj Objavi. Papa u svom pismu navodi: „Arije, svećenik iz Aleksandrije u Egiptu, učio je da Isus nije doista Sin Božji; iako nije obično stvorenje, bio je biće srednjeg reda između Boga, koji je nedostižno udaljen, i ljudi. Osim toga, postojalo je vrijeme kada Sin „nije postojao“. To je bilo u skladu s prevladavajućim mentalitetom tog vremena i stoga se činilo uvjerljivim.“
Arije je tvrdio da postoji samo jedan apsolutni, vječan i nepromjenjiv Bog, Otac. Sin, Isus Krist, nije vječan i istobitan s Ocem, nego je stvoren od Oca u vremenu kao prvo i najsavršenije stvorenje. Sin je stoga biće između Boga i stvorenja, ali nije pravi Bog. Duh Sveti je još niži od Sina i također stvoren. Dakle, Bog Otac je jedan i apsolutan, dok Krist i Duh Sveti nisu vječni ni istobitni s Bogom Ocem. Time se osporava kršćanska istina da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, što znači da, prema Arijevom učenju, njegova smrt i uskrsnuće ne mogu ostvariti stvarno spasenje za čovječanstvo.
Nadalje papa navodi sljedeće: „Aleksandrijski biskup Aleksandar shvatio je da su Arijeva učenja potpuno u neskladu sa Svetim pismom. Budući da Arije nije bio pomirljiv, Aleksandar je sazvao biskupe Egipta i Libije na sinodu, koja je osudila Arijevo učenje; zatim je poslao pismo ostalim biskupima Istoka u kojem ih je detaljno obavijestio. Na Zapadu je poduzeo akciju biskup Hozije iz Cordobe u Španjolskoj. Već se dokazao kao vatreni ispovjednik vjere tijekom progona pod carem Maksimijanom i uživao je povjerenje rimskog biskupa, pape Silvestra.“
Usudim se reći da su u Crkvi postojale dvije velike krize: prva je bila arijanizam, a druga protestantizam. U jeku arijanskog spora car Konstantin je 325. godine sazvao prvi ekumenski (οἰκουμένη) sabor u Niceji. Osim što je Crkva bila u opasnosti, bilo je ugroženo i jedinstvo carstva. Dakle, riječ je o saboru koji je okupio biskupe iz cijele Crkve. Valja napomenuti da je tada bila jedna Crkva (οἰκουμένη – cijeli svijet). Na njemu je sudjelovalo 318 otaca od kojih su samo petorica bili latini.
Na Nicejskom saboru osuđeno je Arijevo naučavanje, a utvrđene su sljedeće istine vjere: Sin postoji od vječnosti zajedno s Ocem, dok je Arije tvrdio da Sin nije oduvijek koegzistirao s Ocem i da je postojalo vrijeme kada Sina nije bilo. Sin nije stvoren, nego je sudjelovao u stvaranju svega, dok je Arije učio da je Bog Otac stvorio Sina (Logos) iz ničega (ex nihilo). Logos je Sin po naravi (ousia). Arije je tvrdio da Logos nije Sin Oca po naravi. Otac i Sin su istobniti (homoousios). Prema Ariju, Sin je bio samo slične biti (homoiousios) Ocu, a ne istobitne. Sin postoji priopćavanjem Očeve biti, dok je Arije tvrdio da je Sin započeo postojati voljnim činom Oca. Logos nije podložan nikakvoj promjeni niti trpljenju, dok je Arije tvrdio da je Logos po svojoj prirodi podložan promjenama i trpljenju.
Pod vodstvom Atanazija Aleksandrijskog i Hilarija, nicejska doktrina postupno je prihvaćena i potvrđena Saborom u Carigradu 381. godine, kada je proglašena i doktrina o Duhu Svetom. Od tada imamo Nicejsko-carigradsko vjerovanje koje i danas molimo svake nedjelje na svetoj misi.
Stoga nam se postavljaju važna pitanja: „Razumijemo li što ispovijedamo?“ i „Koje značenje ono ima za nas danas?“
U našem promišljanju nam može pomoći mali ispit savjeti koje nam papa donosi u gore spomenutom pismu: „Što Bog znači za mene i kako svjedočim svoju vjeru u njega? Je li jedini Bog uistinu Gospodar života ili postoje idoli važniji od Boga i njegovih zapovijedi? Je li Bog za mene živi Bog, blizu u svakoj situaciji, Otac kojemu se obraćam sa sinovskim povjerenjem? Je li on Stvoritelj kojemu dugujem sve što jesam i imam, čije tragove mogu pronaći u svakom stvorenju? Jesam li spreman dijeliti zemaljska dobra, koja pripadaju svima, na pravedan i pravičan način? Kako se odnosim prema stvorenju, koje je djelo njegovih ruku? Koristim li ga s poštovanjem i zahvalnošću ili ga iskorištavam, uništavam, umjesto da se brinem za njega i njegujem ga kao zajednički dom čovječanstva?“
Iz svega ovoga što smo rekli zaključujemo da Nicejski sabor nije samo stvar prošlosti, nego i sadašnjosti. Podsjeća nas na važnost dosljednosti apostolskoj predaji i na potrebu da svjedočimo Krista u vlastitom životu. Također, Niceja nas uči da vjera u Krista nadilazi razlike među kršćanima, što je svojevrsni poziv da u ovoj jubilarnoj godini nade još više produbimo želju za jedinstvom. Kao što papa kaže: „U svijetu podijeljenom i rastrganom mnogim sukobima, jedna univerzalna kršćanska zajednica može biti znak mira i instrument pomirenja, odlučno doprinoseći svjetskoj predanosti miru.“
LITERATURA:
BATTAGLIA, Vincenzo. Gesù Cristo luce del mondo. Manuale di cristologia, Roma, 2013.
LEONE XIV. In unitate fidei. Lettera apostolica, Vaticano, 2025., u: https://www.vatican.va/content/leo-xiv/it/apost_letters/documents/20251123-in-unitate-fidei.html
