Nasljedovati Rasipnoga Oca

Govoriti o milosrđu u kontekstu kršćanske teologije i duhovnosti bilo bi nepotpuno i nezamislivo bez govora o onoj prispodobi koju se obično naziva Prispodoba o rasipnom sinu (Lk 15, 11-32). Prispodoba nam je dobro poznata. Neki otac imao je dva sina. Mlađi sin uzima onaj dio očeva imetka koji mu pripada – a to je po židovskom zakonu u ono vrijeme bila trećina ukupnog imetka – i odlazi od kuće. Sav imetak potrošio je na nemoralne užitke u nemoralnom društvu i konačno, kada ostaje bez svega, počinje raditi kao pastir svinja. Tada se sjeća svojega oca i odlučuje se vratiti ocu i moliti ga da ga primi kao jednog od svojih najamnika. I upućuje se na put. Iz ovog dijela prispodobe jasan je pad mlađeg sina. Dok je bio s ocem bio je vrijedan i poštivan, kada se udaljio od oca i predao strastima postao je nitko i ništa. Njegovo dostojanstvo sada je izgubljeno. Ovaj prvi dio prispodobe mogao bi nas navesti na krivi zaključak kako je rasipni sin središte same prispodobe, ali nastavak nas uvjerava da nije tako.

U nastavku čitamo o Ocu. Otac je čekao sina i opazio ga još izdaleka te mu pohrlio ususret i obasuo svojom ljubavlju. Ivan Šaško u dinamici kontrasta između opisa rasipnog života sina i očevog postupanja kada ga je izdaleka opazio vidi Deset zapovijedi milosrđa: 1. Otac sina opazi izdaleka, što znači da ga je čekao još otkako je ovaj otišao; 2. Otac osjeća ganuće, u korijenu riječi je sućut koja tjera na djelovanje; 3. Otac trči ususret; 4. Baca se sinu u zagrljaj; 5. Daje mu poljubac; 6. Dopušta sinu da on prvi govori ono što ima, ali ga prekida prije negoli je ovaj molio da bude primljen među najamnike; 7. Kaže slugama da mu dadu najljepšu odjeću; 8. Da mu stave prsten na ruku; 9. Da zakolju ugojeno tele i priprave slavlje; 10. Otac se raduje u slavlju. Iz svega ovoga jasno progovara očevo milosrđe. On nije morao primiti natrag svoga sina, nikakav zakon i nikakvo pravo ga nije moglo na to natjerati. Ipak, on to čini jer mu njegova ljubav i milosrđe ne dopuštaju drugačije. Važno je ovdje uočiti dvije stvari. Prvo, da nas Otac čeka od onoga trenutka kada smo mi od njega otišli; Drugo, da je svatko od nas mlađi sin koji potreban Očeva smilovanja da bi oživio u svome dostojanstvu.

No, prispodoba ide dalje. Stariji sin, kome pripadaju dvije trećine imetka, bio je cijelo vrijeme uz oca. On se vraća s polja i začuje glazbu i ples te se pita o čemu se radi. Sluge mu rekoše da se vratio njegov brat, ali u njemu se javlja i iz njega progovara srdžba – na brata, ali i na oca. Otac nikada njemu nije dao niti jareta da se počasti sa svojim prijateljima, a »ovome sinu svome« – kako naziva svoga brata koji je imanje potratio u strastima – priredio je gozbu. Sve to on prigovara i ocu. Otac strpljivo sluša. Ne poziva se ni kod njega na pravo koje mu je omogućavalo da sa svojim radi što hoće, nego blago priznaje starijemu sinu njegovo pravo na baštinu i poziva ga da se raduje jer »brat tvoj oživje«. Otac među braću pokušava vratiti odnos bratstva, ali mi ne znamo kako taj pokušaj završava. Važno je ovdje primijetiti da je svatko od nas i stariji sin koji ima priliku sudjelovati u Očevu milosrđu ili ostati u vlastitoj srdžbi. Otac se nije srdio niti na mlađeg sina koji je potratio imanje niti na starijeg sina koji ogrezao u mržnju. On dvaput izlazi iz kuće prema svojim sinovima, oba puta progovarajući milosrđem. Zato ovu prispodobu s pravom možemo zvati Prispodobom od rasipnom Ocu, koji svoje milosrđe rasipno dijeli onima koji to milosrđe ničim nisu zaslužili.

Veliki papa sv. Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Veritatis splendor – Sjaj istine piše: »Vjera je odluka koja obvezuje cijelo postojanje. Ona je susret, dijalog, zajedništvo ljubavi i života vjernikova s Isusom Kristom, Putom, Istinom i Životom (usp. Iv 14, 6). Obuhvaća čin povjeravanja i prepuštanja Kristu te dam daje da živimo kako je on živio (usp. Gal 2, 20), odnosno u najvećoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu.« Vidimo ovdje vrlo jasnu povezanost vjere i njezinih sadržaja s cjelokupnim ljudskim djelovanjem. Razdvajanje vjere i konkretnog života vodi u bespuća praktičnog ateizma. Tek vjera koja je ljubavlju djelotvorna (usp. Jak 2, 14-26) postaje prepoznatljiva i biva snaga koja ima moć mijenjati svijet trajno svladavajući zlo koje je u njemu prisutno. Ta vjera trajno je napojena intimnim zajedništvom s Gospodinom u njegovoj riječi. Ona je oživljena iskustvom milosrđa u sakramentu ispovijedi. Ona je nahranjena Gospodinovom blizinom u sakramentu euharistije. Ona je sudjelovanje u milosnom pogledu Raspetoga. Ona je trajno nasljedovanje Milosrdnoga, koje ide prema oplijenjivanju samoga sebe živeći hrabro logiku križa. Ili, kako je to sažeo papa Benedikt XVI: »Nasljedovati Krista znači prihvatiti 'nutarnju' bit križa: korjenitu ljubav koja se u njemu izriče, i tako nasljedovati samoga Boga koji se na križu objavio kao onaj koji razdaje samoga sebe. Koji napušta svoju slavu da bi bio tu za nas. Nasljedovati Krista, dakle, znači postati čovjek koji ljubi onako kako je ljubio Bog.«