Svakoga utorka kroz ovaj mjesec razmišljati ćemo o temama koje nas okupiraju s poznatim katoličkim duhovnikom i pastirom, slugom Božjim nadbiskupom Fultonom Sheenom...
Gotovo svakodnevno čujemo da je
svijet u kojem živimo postao globalno
selo. Nikada prije u njemu nije živjelo više ljudi no sada. Nikada prije
čovjek nije kročio i u najskrivenije dijelove zemlje i tamo izgradio sve uvjete
potrebne za život. Nikada prije nije bilo moguće prenijeti informacije u tako
kratkom roku u baš svaki kutak našeg planeta. Komunikacija nikada nije bila jednostavnija,
a s druge strane, čovjek kao da nikada nije bio otuđeniji. Okružen mnoštvom,
čovjek se susreće sa samim sobom. O nezaobilaznom iskustvu samoće govorio je
nadbiskup Fulton J. Sheen.
Tko
još može reći da nikada nije bio usamljen? Tko može reći da nije osjetio hladan
žalac odbačenosti i prezrenosti? Ima nešto u nama, nešto što nam ne da mira.
Nije to fizička bol niti se može olako definirati. U nama je neka praznina,
nečemu težimo. Čeznemo za nečim...Ne! Čeznemo za Nekim! Znamo da ovo nije naš
dom. Znamo da nije konačno odredište. Što onda tražimo?
Lako
je odgovoriti da tražimo Boga, jer doista je tako, ali nameću se razna pitanja.
Što Bog zna o samoći? Zna li uopće? Zna li što o majci koja uzima svoje dijete
i bježi pred vojskom – daleko od svega što je ikad poznavala? Zna li što o
usamljenom radniku čija su osnovna ljudska prava danomice zanemarena, čije je
dostojanstvo povrijeđeno? Može li suosjećat sa osobom koja ne osjeća da je itko
ljubi, koja se unatoč svim vapajima za pažnjom osjeća neprimijećeno? Zna li Bog
kako je kada te napuste svi prijatelji koji su do jučer bili pored tebe? Brojne
su ljudske patnje i u njima se čovjek nerijetko osjeća kao da je prepušten
samom sebi. U takvim trenucima Bog nam se čini dalekim...
Sad
zamislite Boga koji se nije oglušio na ijedan čovjekov vapaj, Boga koji se nije
oglušio na čovjekovu patnju, nego se poistovjetio s njim. Toliko se
poistovjetio da je osjetio svu gorčinu ljudskoga života. Zamislite nekoga koji
je bio toliko ostavljen od svih nas, koji se osjećao toliko napušteno da je zavapio Bože moj, zašto si me ostavio? Upravo je takav naš Bog. Nije on
neki daleki bog koji bi, ako bi uopće, negdje izdaleka djelovao. Koji bi gotovo
magično, kako mu se prohtije, oduzimao nam i vraćao osjećaj samoće i
prezrenosti. Ne, on je Bog koji se poistovjetio s nama – uz bolne padove i
udarce došao je do svoje krune. Upravo je On taj koji nam daje snage da
pobijedimo svijet.
