U ove svete božićne dane, naš fra Alen je priredio teološku meditaciju Otajstva Božića...
Zašto
je Bog postao Čovjekom? To pitanje si neprestano postavljamo, a jedan je odgovor
– Ljubav. Ljubav Božja prema čovjeku, svojem stvorenju. Doista On je poradi nas i poradi našeg spasenja sišao s
nebesa i utjelovio se u krilu žene, Djevice Marije. Iz ljubavi prema nama
postao jedan od nas. Nije se bojao siromaštva i odbačenosti, sam je sebe
ponizio da bi čovjeka uzvisio i obogatio svojim božanstvom. Nama se potpuno
darovao. Spustio se na našu razinu da bi nas učinio dionicima svoje slave. Doista,
sve poradi čovjeka.
Čovjeku u svemu jednak
osim u grijehu. Tako nam se prilagodio
i ušao u naš život, u zajedništvo, u odnos, u prijateljstvo s nama. Postao naš
brat, onaj koji nas potpuno razumije. Iz prevelike ljubavi postade Čovjekom poradi čovjeka kako bi svaku bol i ranu našeg
srca povio i iscijelio. Nije nas ostavio na ulici već nam je prišao i pobrinuo
se za nas. Onaj po kome bi sve stvoreno postade siromašan i prezren. Ponizi sam sebe poslušan do smrti smrti na križu kako bi čovjeka, svoje
stvorenje uzdigao i spasio od jame smrti. Nedoticljivi je postao nama u Sinu doticljiv,
vidljiv našim očima te opipljiv našim rukama. Tko da izrekne neizrecivoga? Tko
da izrekne otajstvo Njegove ljubavi? On je iz ljubavi prema nama dao svoj život.
Sveti Ivan će reći: On nas je prvi ljubio
da bismo mi mogli ljubiti Njega.Tu Ljubav nije moguće izmjeritim i opisati. Ona
se ne da izreći ljudskim jezikom. A nije ju moguće ni zaslužiti. Nikakvim našim
zaslugama, djelima i molitvama. Jednostavno ona se daje slobodno, besplatno,
bezuvjetno, neograničeno.Ta bezuvjetna, darovana Ljubav nas je otkupila, a to
je sam Bog. Po njoj smo na novo rođeni, preobraženi, po njoj smo postali djeca
Božja.
Koliko
Bog ima ljubavi prema nama? Kolika je doista mjera Njegove ljubavi? Naš Bog ima
srce. Naš Bog nije osamljen. Nije zatvoren samo u sebe, već je zajedništvo
osoba (Presveto Trojstvo) koje se međusobno prožimaju i darivaju jedna drugoj.
On svoju ljubav ne zadržava samo za sebe nego je izražava prema vani, prema
svijetu, prema čovjeku. U svojoj biti On je
sama Ljubav, neegoistična ljubav, ljubav koja izlazi iz sebe i daruje se
drugom izgarajući za njega. Doista što se više netko troši i daje drugome tim
više raste i postaje ponizniji.
Bića
smo koja neprestane čeznu za Drugim, čeznemo biti u zajedništvu, u odnosu, u prijateljstvu
s Bogom i s čovjekom. Čeznemo da budemo ljubljeni i da sami ljubimo, da budemo
prihvaćeni i da prihvaćamo. To pokušava ostvariti na razne načine, ali zapravo
shvaćamo i vidimo da ne možemo sami, jer smo slabi, ograničeni, sami nesposobni
za ono što nemamo. No, tu nije kraj tu dolazi sam Bog kako bi ispunio našu
prazninu. Dolazi kako bi zacijelio ono što je ranjeno te ispunio ono
neispunjeno. On je šišao k čovjeku kao bi mu pružio ruku spasa i da ono za čim čezne
njegovo srce.
Svemogući
Bog je doista postao čovjekom, sišao je k nama, ali ne da bi nas ponizio i
osudio, nego da bi nam potpuno da samoga sebe, sve što je imao te nas tako
uzdigao onamo odakle smo pali. Otac nam je u svome Sinu pokazao svu ljubav.
Nevidljivi Bog dao se vidjeti. Sveto pismo nas uči da je sve što postoji
stvorio iz ljubavi: nebesa, sunce, zvijezde, mjesec, mora, rijeke, potoci,
ptice, ribe...sve nam je darovano kako bi nas učinio onakvim kakvim želimo
biti, a to je sretnim.
O
čudesne li razmjene. Bog je postao
čovjekom da bi čovjek postao bogom. Onaj koji je neizrecive učinio se ovisnim o
čovjeku, postao malenim i nemoćnim Djetetom. Djetetom koje danas želi naše
pažnje, brige i blizine, kao što to svaki čovjek, svako dijete želi. Tako i On
traži našu ljubav, naš odgovor, naše da, kako bi se poslužio našom slobodom. Dopustimo
mu stoga da bude s nama, da se igra s nama i da se posluži nama.
