Božić je blagdan kad svi jedni drugima postajemo – čovjek; kad svi jedni drugima postajemo – dijete. Nema čovjeka da nije dijete. Svakome pojedincu povjereno je sve što nebo može dati, čitavo čovječanstvo...
Marija
i Josip idući iz Galileje u Betlehem prešli
su dalek put. Daleko od kućnoga ugođaja, bez sigurnosti doma, u tuđini traže
sklonište. Neki se sjećaju kad su tražili sklonište. Toliki ga i noćas traže. Marija i Josip su izašli iz svojih
planova i prihvatili Božji plan. Sebe su
podložili onome na što su bili pozvani. Ono na što ih je pozvao Gospodin postalo je njihov san. Nikakve pomoći
za njih u tom tuđem svijetu nije bilo. Nije bilo ni socijalne službe ni liječnika,
primalje, policijske zaštite, novčane ili bilo kakve druge pomoći. Kao u brdovitoj i suhoj Hercegovini koju bura udara,
kao u kamenitoj i surovoj Dalmaciji koju more zapljuskuje, kao u krajevima zagorskih
bregi gdje uvijek nešto prijeti – i u Betlehemu rodilo se dijete. Ne pita se je
li je dolazak djeteta u zgodno ili nezgodno vrijeme. Marija i Josip prepustili su
se radosti i nadi, ali i nevolji kojoj su se prilagodili i tako služili Gospodinu.
Rođenje Domovine
Kad
se dijete rodi, sve je novo. Ništa više nije kako je bilo prije. Dijete postaje
gospodar. Sve se podlaže njemu i usklađuje s njime. I disati majka mora kako
dijetetu odgovora. Čitava obitelj dolazi i odlazi, radi i odmara se, lijega i
ustaje – sve samo kako djetetu odgovara. U domovinskom ratu, dana 24. prosinca,
godine 1994. na Badnji dan, u dubokom snijegu na vrhu Dinare, u dubokoj samoći,
beskrajno daleko od toploga doma, pod klisurama nemilosrdne i surove planine, na
jednom proplanku, u zagrljaju brutalnoga
nevremena, na minus 20 stupnjeva – otac nalazi mrtvoga sina Marka. Dvadeset i dvije su mu godine, sin
jedinac. Ratni reporter Patar Malbaša snima taj jedinstveni i neponovljivi
trenutak povijesti. To je pieta našega
vremena i naše povijesti. Ali ne samo pieta, to su jaslice i to je Betlehem. Tu,
u tim ledenim jaslicama na vrhu Dinare, jer za Nju nije bilo drugoga mjesta, Domovina
se rađala. Nije se mogla roditi ni u jednoj svjetskoj političkoj metropoli, ni
u jednome srcu moćnika. Nigdje za nju nije
bilo mjesta. Morala se roditi u ledenoj
planini. Sin i otac su pošli na daleki put, u daleku, visoku, duboku i hladnu
planinu. Kao Marija i Josip i mladi Marko
zajedno s Ocem, izišao je iz zagrljaja sebičnosti, iz ugođaja toploga doma, od
stola, od postelje, otišao u beskrajno i posvemašnje sebedarje. I tu, u tim
hladnim jaslicama nemilosrdnoga nevremena, u pustinji hladne Dinare, u nemogućim
zimskim uvjetima rađala se Lijepa naša. Tu se rodila! U neizrecivoj žrtvi došla
je na svijet i tu je ugledala svjetlo dana. Tu je predana nama u ruke. Odmah su htijeli da je nema. Ali ona se još
dublje sakrila u srce onih koji su je ljubili. Sakrila se u srce mladića, umrloga Marka kojega prežalosni otac
plačući miluje i grli. Milošću Božjom zaživjela je i počela rasti tek kad je
zalivena krvlju, natopljena znojem i zapisana u srca neizbrisivom tintom
ljubavi. Rodila se u ljubavi, u patnji, u osamljenosti baš kao u Betlehemu.
Dijete nam je dano da ga odgajamo i njegujemo.
Djetetu
život dajemo i dijete život daje. Raste, živi i želi doći do punine dobi. Znamo,
primiče se dob od 20 godina, ali još je
dijete. Nježna je, ranjiva, slaba, nezaštićena. Još nije odrasla. Još djetetu prijete. Zbunjena je. Vukovi je kao jelena
grizu. Još je u Egipatu. Hladno joj je.
Ogrtač joj treba. Herod još nije umro. Danas mi koji slavimo Božić, mi koji
imamo drskosti i hrabrosti slaviti Božić, kao i pokojni Marko prije dvadeset
godina, kao Marija i Josip, želimo otići iz pustinje sebičnosti; poći prema Betlehemu, na Dinaru. Jer i danas dijete se
treba roditi. Neće se roditi ako ne
pođemo u rizik toga svetoga putovanja ljubavi. Možemo li poći u Betlehem?! Može
li se danas dijete roditi? Pa naravno da može. Puno toga danas možemo učiniti
da počne život. Znamo, i danas Herod traži dijete, traži svu djecu, jer – kako cinično reče – i on mu se želi
pokloniti. Svi koji su na Marijin i Josipov način pošli na daleki put, na
biblijski, posvećeni put, stoje u službi života i tako idu putevima Svete Obitelji.
Božić se nastavlja
Marija
i Josip i malo dijete Isus idu u Egipat, zatim se vraćaju i idu u svoju zemlju. Tiho i skoromno nastavljaju živjeti u onom
istom duhu u kojemu su počeli. Danas kad
se vratite u svoj dom, nemojte zaboraviti dijete. Nemojte zaboraviti da vam je
Gospodin u ruke dao dijete. Možemo ga zvati različitim imenima: Sveta katolička
vjera, Domovina, život, bračni drug, sin,
kćerka, brat, sestra, susjed, radno mjesto, čovjek kojega susretneš u tramvaju…
Božić
je blagdan kad svi jedni drugima postajemo – čovjek; kad svi jedni drugima
postajemo – dijete. Nema čovjeka da nije dijete. Svakome pojedincu povjereno je
sve što nebo može dati, čitavo čovječanstvo. A gdje su jaslice? Rekoh da su
jaslice bile u Betlehemu. Rekoh da su jaslice bile na vrhu hladne Dinare. Jaslice
su i u srcu. Kad napravimo jaslice u srcu – onda ćemo ih napraviti i na kraju
svijeta, ondje gdje nam budu trebale. I ništa nas neće zaustaviti. Josip i
Marija i Gospodin Isus u Betlehemu, Marko na Dinari. A mi? Idem vidjeti gdje su
moje jaslice, jesam li ih napravio i što
i tko se u njima rađa. Ima li nade da se u njima rodi čovjek? Da bude sretan i
da mu bude dobro, baš zbog jaslica koje smo za njega po Božjoj volji napravili.
Neka
i tvoje ruke, i srce, i oči, i duša i pamet prime što nebo daruje.
