Oni koji se drže Boga i njegovih zapovijedi doista nikada ne umiru, nego će samo kao kroz vrata ući k Kristu.
Što nam to govori današnji dan? Dan svih vjernih mrtvih! Na početku možemo govoriti o smrti, ne kao nekom kraju ili koncu, nego kao jednom novom početku i jednoj novoj stranici. Možemo reći da je smrt most, most koji nas dijeli od Boga ili je na neki način samo prijelaz. To će reći da to mjesto zapravo nije ono gdje ćemo zauvijek biti odijeljeni od Boga. To nije konačno prebivalište. Doista Bog je sam sišao u mjesto mrtvih i okusio smrt da bi oni koji su sišli i koji silaze bili zauvijek s Njim. Smrt nije cilj, smrt je samo, kako rekosmo, mjesto odakle ćemo jednom ustati kao što su i naši dragi pokojni. Isus je i njima rekao kao što će jednom i nama: "Ustanite idimo odavde, jer nisi stvoren za smrt nego za život. To je ono bolje mjesto gdje ćeš zauvijek biti sa Mnom. To mjesto je mjesto mog prebivališta. Svetište nad svetištem, za čim čezne tvoje srce jer stvoren si za Mene. I nikad te neću napustiti jer si moj i moja." No ono čega se čovjek treba bojati jest druga smrt, koja je vječna i ne prolazi. Naime u svojoj dobroti Bog pred čovjeka stavlja i život i smrt, međutim čovjek bi iznad svega trebao birati ono što nikada proći neće, a to je vječnost, odnosno vječni život.
Kad govorimo o zemaljskoj smrti govorimo kao o nečem prolaznom međutim postoji ono nešto iza i iznad smrti. A to je Život za koji je Krist rekao da je to On sam. Možemo reći kako čovjek već sad umire na neki način kada se troši za drugoga. Kada ljubi drugoga tada na neki način izgara u sebi da bi Krist zauvijek živio u njemu. Ako sad živimo s Kristom s njime ćemo jednog dana i ustati i jednoga dana s Njim vječno biti. Isus je rekao da nema veće ljubavi od ove da netko položi život svoj za drugoga. Tako onaj koji ljubi ne ostaje u smrti. Zapravo je već prešao u život. I tako onaj koji se odriče sebe i svojeg egoizma već je umro ovome svijetu.
Sveti Pavao će reći da staro umire, a novo gle nastaje. Tako bez smrti ovome svijetu nema ni života. Za takve poput Pavla smrt je samo dobitak. Stoga s pravom možemo reći kako gdjekoji gubitak postaje dobitak, što bi se moglo primijeniti i na samu smrt. I priroda na neki način progovara: kao što iza zime dolazi proljeće tako će i iza naše smrti doći bolji dani, a to je sam Život. Slika lišća koje opada je slika kako nešto treba da umre da bi se nanovo rodilo. Tako i dobar čovjek u srcu treba svakodnevno umirati svojim prohtjevima da bi se u konačnici rodilo ono pravo, ono jedno, a ujedno i najvažnije.
Kada danas govorimo o našim dragima, oni zapravo nisu umrli zauvijek, oni žive s Bogom, a ujedno i s nama, premda je to zasad skriveno našim tjelesnim očima. No ni smrt ih nije mogla rastaviti od Krista, a ni od nas, nego im je dala tek jedan novi početak. Smrt je za njih bila poput ljestava kojima su se uspeli zauvijek k Kristu. Oni se nisu bojali smrti jer su ljubili do kraja. Stoga ih je Bog i oslobodio propadljivosti. Kao što je za svece i svetog Franju smrt bila sestrica tako je i za njih. Tako su oni za malo muke zadobili dobra velika. To će reći, Bog premda je dopustio smrt, ipak ih nije ostavio u smrti nego ih je kroz smrt kao kroz jednu vrstu "muke" očistio da budu bliže Njemu. Ta Bog one koje voli, na neki način i kara, da takvi Boga još više uzljube. Ako hoćete sjeme koje ne umire ostaje samo i ne donosi obilat rod, kaže Krist.
Naime, Bog je takav da ljubi sve ljude, bez mjere i to bezuvjetno, ali nas ne oslobađa kušnje i križa kao što nije ni naše za koje molimo. On nas zapravo preko kušnji uvodi u bolji svijet. A to je ono što oko ne vidje i uho ne ću i u srce čovječje ne uđe to Bog pripravi onima koji ga ljube. Tako je bilo i s našim dragim pokojnima. Stavio ih je na kušnju ali ih nije ostavio. Zbog toga oni danas i uvijek žive. Jesu, umrli su za ovaj svijet, ali oni žive vječno. Oni su nam i ostavili primjer. Kroz ono što su oni prošli prolazimo i mi. Možda nismo toliko jaki kao oni prije nas, ali važno je da ne skrećemo s puta koji nam je Krist zacrtao. Za dar Neba potrebno je mnogo puta prijeći. Potrebno je mnogo truda i muke, a ne bježati od svoga križa. Jer zapravo oni koji umiru sebi, ne umiru zauvijek. Oni koji se drže Boga i njegovih zapovijedi doista nikada ne umiru, nego će samo kao kroz vrata ući k Kristu. Tako na neki način i mi živi sad se na smrt predajemo poradi Isusa da se i Život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu i Onaj koji je Isusa uskrisio i nas će zajedno s Njim uskrisiti.
Isus je rekao: "onaj koji vjeruje u Mene neće umrijeti nikada, nego će živjeti zajedno sa Mnom". Stoga tko se uzda u Njega ne treba se bojati ni smrti jer smrt Jednoga donijela nam je život mnogima. I onaj tko se uzda u Boga ne boji se ni onog smrtnika, ni toga što mu smrtnik može učiniti.
Evo nam jedan primjer kako žive naši gradovi i naši stanovnici. Današnji gradovi itekako mogu biti puni života i biti kao da žive, a zapravo mogu biti i duhovno mrtvi ili umirati. Vjerujem da su neki čuli za "mrtve gradove" koji premda imaju svoje stanovnike, umiru životom, odnosno nemaju ono što je najvažnije, a to je Duha. Grad ili ljudi mogu naizvana svijetliti i biti lijepi, ali iznutra biti bez života. Naizgled može biti sve lijepo, a iznutra praznina i umiranje. Može se reći da smo i mi katkada naizvana živi, ali iznutra prazni i polako umiremo. Stoga s pravom možemo reći kako je pravi život, život pun Boga. Ta bez Boga ne možemo ništa.
Iako se danas neki mogu zvati kršćani, međutim oni mogu biti ohlađeni i živjeti kao bez duše. Zapravo možemo reći da su takvi "duhovno mrtvi". Apostol Ivan u viđenju zapisa imaš ime da živiš, a mrtav si. Ohladila se prva ljubav. Što se to zapravo danas od nas traži? Od nas se traži svjedočanstvo, odnosno život pun života. Život kakav nam je Krist ostavio. Stoga se i mi odlučimo svakodnevno vraćati Bogu koji je naš Izvor. On nam je dao život da živimo punim plućima. Danas je često potrebnije mnogo više moliti za žive. Naši tzv. "mrtvi" su zapravo s Bogom i oni pred Njim mole za nas. Molimo da i mi budemo s Bogom i da se s Njim družimo. O, kad bi samo naši domovi i gradovi bili puniji života i molitvenog duha.
I danas možemo reći kako bi čovjek htio živjeti bez Boga ili biti svoj bog. Htio bi sam postići besmrtnost, ne bi htio da ga smrt dotakne i da umre zauvijek. Htio bi štoviše gospodariti, kako nad sobom tako i nad drugima. Međutim, što vrijedi čovjeku da stekne sav svijet, a životu svome naudi? Naime, često današnji čovjek zaboravlja da je Krist umro da bi mi živjeli. On je uistinu dao sve za nas. Tako je svojom smrću pobijedio našu smrt. Što će reći da Bog ne želi da čovjek ostane sam i da umre na vječnu i neprolaznu smrt. Možemo reći da ovaj naš život bez Boga, je život poput cvijeta što ujutro cvjeta, a uvečer već se suši i vene. No, Bog nam daje mnogo više od ovoga što imamo, daje nam samoga sebe, svoj život, da i mi živimo po Njemu. Bog nam progovara da ni naša smrt neće biti kraj, nego štoviše nova stranica u Njegovim očima. Već sada Bog bdije nad nama, a i mi smo pozvani bdjeti nad svojim životom da ga ne bi izgubili zauvijek. Premda nas je Bog stvorio bez nas i otkupio nas, ipak nas neće spasiti bez nas, reče sveti Augustin.
Stoga na koncu zaključimo kako je dobro da i na današnji dan promišljamo o vlastitoj smrti i da molimo za naše pokojne, pogotovo duše u čistilištu, jer ovo je doista dan kada trebamo više razmišljati i o svome spasenju te ga iščekivati kao da će doći svaki čas, a to znači uistinu bdjeti i ne dopustiti da nas grijeh zarobi već da mi Božjom milošću nadvladamo zlo i grijeh.
