Da bismo čuli Boga potrebno je i mnogo šutnje, odnosno potrebno je proći školu šutnje. Jer se iz šutnje rađa tišina, a tišina je zapravo prvi Božji govor.
Što je to molitva? Kako zapravo moliti? Molitva je prvenstveno dar, a ne toliko nešto naše. Ona nije naša zasluga. Inicijator molitve je sam Bog koji uvijek prvi poziva, a čovjek po milosti ima mogućnost odgovoriti. Što bi značilo moliti? Moliti znači tražiti, odnosno osluškivati što Bog traži od mene. Treba naglasiti da moliti ne znači samo izgovarati riječi, premda je važan i taj faktor, ali molitva je puno više od same riječi. Moliti znači biti na putu koji nas vodi k Bogu. Stoga ona i jest poput znakova na cesti i, ako ju čuvamo, dovest će nas k cilju.
Možemo reći da je definicija molitve odnos, i to odnos između Boga i čovjeka, između Stvoritelja i njegova stvorenja. Odnos u kojem se događa preobrazba čovjeka. Isto tako, treba reći da molitva sama po sebi nije cilj, nego sredstvo kojim dolazimo do Boga. Ona je put koji ponekad zahtijeva napor. Stoga je lako moliti kada nam sve ide onako kako smo zamislili i kada smo dobro raspoloženi, međutim potrebno je moliti i kada je teško, kada nam i ne ide sve po planu. U tome će nam itekako pomoći sveci koji su na poseban način nasljedovali Krista. Naime, ako čovjek nema zdenca ne može crpsti vodu. Jednako tako čovjek bez molitve suši se jer ostaje bez dubine, reći će kardinal Sarah. Molitva je ta koja daje okus životu. A da bi i mi mogli slijediti Krista i ići njegovim stopama, trebamo moliti onako kako nas on uči.
Moliti znači razgovarati s Bogom, odnosno biti u njegovoj prisutnosti. Kao što je za razgovor potrebno dvoje, tako je i za molitvu potrebno dvoje ili više. Treba reći da molitva nije monolog, nego dijalog. Molitva je događaj u kojem čovjek na poseban način biva otvoren božanskom djelovanju. U njoj se zbiva to da Bog grli i ljubi čovjeka, a čovjek na tu ljubav uzvraća. Stoga bismo mogli reći da je ona dodir neba. Ona hrani dušu isto kao što materijalna hrana hrani tijelo.
Onaj koji nas uči, isti je kao i onaj koji nam daje tu milost molitve, a to je sam Isus. On ne samo da nam pokazuje kako moliti, nego nam i sam daje primjer prave i istinske molitve. On ujedno naučava i čini. On nam kaže molite i dat će vam se ili kad molite ne blebećite kao pogani koji misle da će zbog mnoštva molitava biti uslišani. Isus moli i kad je teško, tražeći uvijek Očevu volju. Moli u pustinji, moli kad bira apostole, moli na križu. U „velikosvećeničkoj molitvi“ moli i za one koji će tek povjerovati u njega. Zapravo moli za sve, da se sjedinimo s njim te da s njim budemo jedno. Stoga tako i prava vjernička duša po njegovu primjeru ne traži ništa drugo doli njegovu volju, odnosno njegovo kraljevstvo za sve.
Dok Isus moli, odnosno dok razgovara s Ocem, na Gori preobraženja njegov se izgled mijenja i odjeća postaje sjajnija, piše Luka. Ako zavirimo u Stari zavjet vidjet ćemo kako se i kod Mojsija, nakon razgovora s Bogom, na njegovu licu pojavljuje svjetlost, premda on to i ne primjećuje. Također i Toma Čelanski za svetog Franju kaže nije se činilo samo da svetac moli svim svojim bićem, nego kao da se sav pretvorio u molitvu. A sveti Pavao piše Rimljanima ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. To će reći kako je nemoguće svojim snagama doći do prave molitve. Ona je zapravo plod Duha. I koga god zahvati, mijenja ga. Molimo da i nas zahvati taj isti Duh te nas tako potpuno sjedini s njim.
No da bismo čuli Boga potrebno je i mnogo šutnje, odnosno potrebno je proći školu šutnje. Jer se iz šutnje rađa tišina, a tišina je zapravo prvi Božji govor, piše Sarah. Za to imamo najsavršeniji primjer u Isusu koji se stalno povlači na samotna mjesta i u tišini moli, a na isto poziva i svoje učenike. Sveti Ivan od Križa kaže kako Vječni Otac izgovara samo jednu Riječ to jest svoga Sina i uvijek je izgovara u vječnoj šutnji stoga je duša treba i slušati u šutnji. U šutnji tako ne samo da susrećemo i upoznajemo Boga, nego susrećemo i sami sebe. Odnosno u pravoj poniznoj molitvi po Duhu Svetom otkrivamo sebe u Bogu i Boga u sebi.
Naime, današnji čovjek zbog pretrpanih obaveza i poslova pronalazi sve manje vremena za sebe i za Boga. Sve mu postaje važnije od njega samoga te si tako otvara put otuđenja od sebe i prirode, a u konačnici i od samog Boga. Prioriteti su mu se potpuno izmijenili - materijalno mu je postalo važnije od duhovnog. No da bismo se vratili sebi, moramo se vratiti i otvoriti Duhu. Jedino upoznavajući sebe, otkrit ćemo neizmjerno blago za kojim oduvijek čeznemo. Upoznavajući sebe, snagom molitve otkrit ćemo Boga u sebi. Iako zbog grijeha teško dolazimo do te spoznaje o sebi, ipak nam se to ne treba činiti nemogućim.
