Znajmo da se Bog treba roditi u našim srcima, u našim životima, znajmo da poruka Božića dotiče svakog čovjeka i govori mu: „Isplati se biti čovjek. Bog je htio biti čovjek.“ I zato svjetlo betlehemske noći podsjeća da ne postoji noć bez zvijezda…
• „Jesi zaražen?“
• „Možda, ne znam.“
• „Jesi imao kontakt…“
Razgovori posljednjih 9 mjeseci nisu do u tančine ovakvi, ali se odvijaju u tonu prezentne pandemije. Virus – opasnost zaraze; politika – opasnost novih netrpeljivosti; ekonomija – opasnost izraženijeg strukturiranja društva; društvena tranzicija – opasnost produbljivanja jaza između ionako rascjepkanog društva. Sjever – jug; istok – zapad; razvijeni – nerazvijeni; lijevo – desno; digitalizirani – tehnološki zaostali itd. Kao da nam postojeće podjele nisu dovoljne pa se trudimo stvoriti još hrpu novih i tako ući u socijalnu izolaciju društava i pojedinaca, u izolaciju koja će trajati duže nego što mišljasmo. Opasnost, nesigurnost, nepouzdanost, nezaštićenost… sve isto kao prije 2 tisućljeća? Da. Ali isto kao prije 2000, kao prije 20000, ali i kao prije 200 i kao prije 20…
Svakako da nam je život bio nezamisliv u društvu beznađa, depresije, tjeskobe. Kako se nama, civilizaciji napretka, može dogoditi takav lom? Koliko god da je (bilo) teško zamisliti ovakav suživot, teže je osvijestiti sebi riječi evanđelja o Božjem utjelovljenju, da je „Riječ tijelom postala“ (Iv 1,14). Kako je teško zamisliti da se Bog utjelovio u ljudskom tijelu, rodio između vola i magarca, u prisustvu virusā i bakterijā, u bijedi i nesigurnosti, ni od čega nije bio pošteđen. Bog se rodio, probudio, zaplakao i zasmijao u ljudskom tijelu… Koliko je „zastrašujuće“ to otajstvo, toliko i fascinira (sjetimo se „ludih“ Franjinih želja – namazati zidove mesom na Božić…) te potiče kršćanina na nadu, radost poradi smisla kojega donosi otajstvo Božića.
Jedan od ranih kršćanskih mislilaca kliče: „Bog je konačno posjetio svijet.“ Hoće li Bog sutra uistinu posjetiti svijet? Je li napokon splasnuta komercijalna halabuka prilika da se usredotočimo na Božić kao otajstvo ili će sutrašnja radost opet biti uzrokovana gastro delicijama i pokojom čašicom viška? Radosti zasigurno neće manjkati, samo je pitanje radi / zbog čega. Hoćemo li shvatiti da evolucija adventa i njegov put ima za cilj naša srca?!
Zgodno je jedan propovjednik primijetio kako je advent krenuo iz Beča do Zagreba pa se raširio diljem Hrvatske i BiH da bi zatim miris cimeta i kobasica zamirisao i u našim selima do stotinu stanovnika, zaključujući: „Gdje će biti dogodine - Boga pitaj!“ Možda će taj advent dospjeti i do najzabačenijih krajeva svijeta, doći i u svemir, i do mjeseca, ali uvijek će biti teško doći do onog najskrovitijeg i najintimnijeg mjesta ljudskog bića, do ljudskog srca. Dolazak u skrovitosti u ljudsku intimu, u onaj dio gdje čovjek zajedno sa svim svojim strahovima i patnjama, sa svim svojim nadanjima i radostima stoji pred Božjim otajstvom i odlučuje se na život sa ili bez... Bog je postao čovjekom, a ne čovjek Bogom. Isus je znak Boga (Iv 1,14), a po njemu smo i mi postali „vestigia Dei“ – Božji znakovi, znakovi posvećenja i spasenja. Utjelovljenje nije izoliran događaj već poruka univerzalne Božje ljubavi koja potiče kršćanina na djelovanje, posvećenje i put k spasenju (Mt 1,21). Kakvog nam smisla danas ima slaviti Božić i „mazati zidove mesom“ ukoliko ne vidimo svog susjeda i bližnjeg u potrebi. Čovjek je posvećen Božjim utjelovljenjem, sve do jedan, cijelo čovječanstvo i zato mi je svaki (!) čovjek „prvi Bog“ kojega susrećem.
Sutra je Božić 2020. Nema smisla pisati godinu, ali znajmo što nas tišti. Znajmo da unatoč svemu sutra slavimo otajstvo Božjeg utjelovljenja. Znajmo da sutra slavimo priliku nade, mogućnost radosti, otajstvo života. Znajmo da se Bog treba roditi u našim srcima, u našim životima, znajmo da poruka Božića dotiče svakog čovjeka i govori mu: „Isplati se biti čovjek. Bog je htio biti čovjek.“ I zato svjetlo betlehemske noći podsjeća da ne postoji noć bez zvijezda…
Sretan Božić!
