Došašće nam je svima blisko. No, koliko zapravo poznajemo njegovu narav i smisao? Znamo li da je ono osim priprave za Božić, priprava za još nešto veliko?
Što je Došašće? „Vrijeme priprave za Božić.“ Jedna naučena fraza, na koju se veliki broj katolika nažalost navikao, dovoljna im je te oni o Došašću nimalo podrobnije ni ne razmišljaju. Ako želimo otkriti i shvatiti smisao Došašća, trebamo ga tražiti unutar njegova mjesta nastanka, a to je kršćanstvo, točnije Crkva. Tipični je problem današnjega čovjeka prisvajanje ideja i simbola istrgnutih iz konteksta, iz njihova mjesta nastanka, i korištenje istih kako on želi ili kako je to danas „in“, popularno. Tako danas imamo mnoštvo ljudi koji na sebi nose križ bez prave svijesti o izvornom značenju toga simbola; oni ga nose jer su pod utjecajem pop ili hip-hop kulture, gdje je normalno da predvodnici istih nose na sebi po 5-6 križeva, iako njihov život i djelovanje nemaju nikakve veze s križem, s njegovim značenjem i porukom. Križ ima svoju dva tisućljeća dugu povijest i osobu Isusa Krista i kršćansku zajednicu kao mjesto nastanka te se on unutar toga konteksta treba razumijevati. Tako je i s Došašćem. Ono je nastalo unutar Crkve te se unutar njezine tradicije – ako ga želimo ispravno shvatiti – mora i razumijevati.
Nastanak Došašća
Riječ „Došašće“ na hrvatskom jeziku upućuje nas na „dolazak“. Također ćemo reći i „Advent“, što dolazi od latinske riječi „adventus“, koja znači upravo „dolazak“. Advent je u grčkom svijetu označavao godišnji dolazak božanstva u njegov hram. Kršćani, koji su živjeli u tom grčko-rimskom svijetu, pokrstili su tu pogansku ideju, shvaćajući Advent kao dolazak našega Gospodina Isusa. Tako nastaje i priprava za nj. No, Kristov dolazak je dvojak, dvostruk. Prvi njegov dolazak dogodio se po njegovu utjelovljenju, tj. rođenju u točno određenom povijesnom vremenu, a drugi, koji mi iščekujemo, dogodit će se na kraju vremena, u dan koji samo Otac zna. U Crkvi tako nastaju dva vremena priprave za dva Isusova dolaska: priprava za Božić – njegovo rođenje te priprava za njegov drugi dolazak u slavi. Neko vrijeme te su dvije priprave bile i odvojene, da bi se kasnije spojile.
Kad već promišljamo o ranoj Crkvi i njezinoj povijesti, korisno je spomenuti i da je Crkva Božić, nama danas sigurno najdraži blagdan, počela slaviti tek u prvoj polovici 4. stoljeća. Možda se sada pitate „Pa što su dotad radili, gdje su bile jaslice i malo dijete Isus u stoljećima prije?“ Za prve kršćane temeljni blagdan bio je Uskrs. Iz njega je sve izviralo, i on se slavio svake nedjelje (i mi ga, inače, slavimo svake nedjelje, jer je nedjelja spomen Kristova uskrsnuća). Prva zajednica je, dakle, bila više usmjerena na ponovni Isusov dolazak, na ono što ih je čekalo u skoroj budućnosti, a manje na Isusovo rođenje. Tek u 4. stoljeću javlja se spomen-slavlje Isusova rođenja. I da, jaslice nastaju tek sa sv. Franjom, u 13. stoljeću.
Narav Došašća
Možda se pitate je li tako i danas, sadrži li i danas Došašće u sebi pripravu za Isusov drugi dolazak ili samo pripravu za Božić? Odgovor na to, kako već rekosmo, ne treba tražiti u nekim popularnim frazama, izrazima ili propovijedima već u samom životu Crkve. A svoj život Crkva u vremenu živi upravo kroz svoju crkvenu ili liturgijsku godinu (koja počinje Došašćem, a završava svetkovinom Krista Kralja). Kroz liturgijsku godinu slavimo različite vidove Kristova otajstva, Kristova života. Tako smo, na primjer, u vrijeme kroz godinu usmjereni na Kristovo javno djelovanje. A kako bivamo usmjereni na to? Upravo liturgijskim životom, tj. liturgijskim tekstovima. Kroz misna svetopisamska čitanja slušamo evanđeoske tekstove o Isusovu javnom djelovanju, dok one o njegovu uskrsnuću ili pak rođenju slušamo u drugim liturgijskim vremenima. Jednako tako i molitve i pjesme koje molimo i pjevamo u određenom vremenu odražavaju narav istoga.
Tako i narav Došašća mi danas možemo najbolje iščitati iz liturgijskih tekstova i molitava, kao i himana i pjesama. Ako samo malo zavirimo u liturgijske knjige, odmah uviđamo da Crkva i danas Došašće dijeli na dva dijela: prvi dio usmjeren je na Isusov drugi dolazak, a drugi dio je neposredna priprava za blagdan Kristova rođenja. Priprava za Isusov drugi dolazak traje od Prve nedjelje Došašća do 16. prosinca (uključivo), a priprava za Kristovo rođenje od 17. do 24. prosinca.
Promotrimo li ovu podjelu čisto matematički, vidimo da je vrijeme priprave za Isusov drugi dolazak barem dva puta duže od vremena priprave za njegovo rođenje (ove godine odnos je 18 naspram 8 dana). To znači da smo i mi danas – osobito u vremenu Došašća – pozvani ozbiljno se pripremati za Isusov drugi dolazak.
Listajući dalje liturgijske knjige, nalazimo sljedeće. Prvoga dana Došašća – a to je Prva adventska nedjelja – u evanđelju slušamo kako nas Isus poziva: Bdijte! Jer ne znate kad će se domaćin vratiti! (Mk 13,35) Misna molitva te nedjelje glasi: Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo u susret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko. Ili pak molitva od petka Drugog tjedna Došašća: Svemogući Bože, daj da budni dočekamo dolazak tvoga Jedinorođenca: da mu spremni i s upaljenim svjetiljkama hrlimo u susret, kako nas uči on sam, začetnik našega spasenja. U Drugu nedjelju Došašća slušamo o Ivanu Krstitelju, koji je ljude pripravljao na Kristov dolazak. Tako smo i mi pozvani pripravljati se za njegov dolazak. Imamo također i adventski himan: Čuj jasni glas odjekuje, u tami nas opominje: oda sna sad se trgnite, s nebesa Isus dolazi.
Sve ovo želi nam na različite načine reći jedno te isto: pripravite se za Gospodnji dolazak! A biti pripravan za Gospodinov dolazak nije za kršćanina ništa neobično; on je po svojoj naravi svjestan toga, svjestan Gospodinova obećanja da će ponovno doći te da zemaljski život treba biti usmjeren prema konačnom susretu s njim – bio on o njegovu drugom dolasku ili o vlastitoj tjelesnoj smrti. Kršćanin je po sebi zapravo čovjek nade: on živi u nadi, u iščekivanju dolaska Gospodinova i konačnog otkupljenja i obnove svega stvorenja. Na zemlji je on putnik i pridošlica, kako nas sveto Pismo uči; domovina kršćanâ je na nebesima. K njoj su trajno naše oči upravljene te mi na zemlji živimo prožeti nadom u vječnost.
Iščekivanje Gospodinova dolaska
Otajstvo kršćanskog života odlično se objašnjava izrazom „već da, ali još ne“. Već sada i ovdje mi imamo udjela u spasenju i otkupljenju, u obnovi svega stvorenog. Mi imamo udjela na Kristovu uskrsnuću i proslavi. Sveti Pavao će reći da smo mi već po krštenju suuskrsli s Kristom i s njim uzašli s desne Ocu. No, svjesni smo da živimo u propadljivom i grešnom svijetu – ta i sami smo nesavršeni i grešni. Stoga iščekujemo konačni Isusov dolazak, kada će se ovo smrtno obući u besmrtnost, a raspadljivo u neraspadljivost, kako veli Prva poslanica Korinćanima (15,53). Tako smo mi živeći u ovom svijetu snažno usmjereni prema budućem.
A kako ovdje na zemlji hraniti tu svoju nadu, nadu budućeg života? Najizvrsnije je hranimo upravo susretom s našim uskrslim Gospodinom u liturgiji i molitvi. Slavlje svete euharistije jest zapravo događaj u kojem nam Gospodin uvijek iznova dolazi; ono je na određeni način Kristov drugi dolazak prema kojem smo usmjereni. Po tom susretu mi vjerom ostvarujemo i jačamo naše zajedništvo s njim i našu nadu. Nahranjeni njegovom Riječju i okrjepljeni njegovim Tijelom hrabro živimo u ovom svijetu. Govoreći o drugom Isusovom dolasku i kakav život kršćana u odnosu na nj treba biti, sveti Petar u svojoj poslanici kaže: Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega (2Pt 3,11-12). Mi se, dakle, trebamo isticati svetim i pobožnim življenjem, kojim pospješujemo dolazak Isusa i njegova kraljevstva, za što molimo u Očenašu: „dođi kraljevstvo tvoje!“. Na ovo se naslanja i misna molitva Prve nedjelje Došašća, koju smo već gore spomenuli: Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak. Udijeli, molimo te, da mu idemo u susret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko. Živeći, dakle, pravednim životom, mi se sve više ovdje na zemlji sjedinjujemo s Kristom i pomažemo ostvariti njegovo Kraljevstvo.
Ovo iščekivanje Gospodnjega dolaska, budnost i spremnost na koje nas Došašće poziva zapravo odražavaju naš cjeloživotni stav, a ne neko prolazno raspoloženje, ograničeno samo na vrijeme Adventa. Svi se mi možemo zapitati koliko svijest o Gospodinovoj prisutnosti i njegovu skorom dolasku prožima naše živote, našu svakodnevicu. Jesmo li previše usredotočeni na ovo ovdje i sada, ne usmjeravajući svoj pogled prema nebu već samo ka zemlji? Okupiraju li nas zemaljske obveze i brige toliko da smo izgubili svijest o vječnosti? Uistinu, lakše nam je usredotočiti se samo na ono zemaljsko, vidljivo i opipljivo. Ta zato i jesu Božić i Korizma toliko popularni u vjerničkom – pa i u nevjerničkom – puku. Maleno dijete u svima budi radost, a s mukom i patnjom Kristovom svatko se može suživjeti, jer je naš život ispunjen i boli i nevoljama. No, Uskrs se tako malo, slabo slavi, a temelj je naše vjere; i Kristov drugi dolazak tako se slabo iščekuje, a to je budućnost prema kojoj hodimo! Istini za volju, vjerujem da zbog dva uzroka mnogi vjernici uopće ne iščekuju Gospodinov dolazak. Prvi je blagostanje u kojem žive, a drugi slab duhovni život. Ako smo u materijalnom blagostanju Gospodin nam nije ni potreban, pa zašto bismo ga onda zazivali, iščekivali? U Starom zavjetu iščekivanje Mesije bilo je najjasnije i najsnažnije upravo u vremenima kad je narod živio u nepravdi, siromaštvu i progonstvu. Ta teška situacija navela ih je da se spomenu tko je njihov Izvor, tko je njihov Otac. Isto tako, ako ne molimo i ne razmatramo Božju Riječ, naša žeđ za Bogom bit će zatrpana ostalim svjetovnim požudama i potrebama te uopće nećemo osjećati u dubini sebe potrebu za Bogom, za njegovim dolaskom.
Ako smo kršćani, prožeti smo nebeskim, vječnim životom i naš mentalitet, razmišljanje i djelovanje puno su širi od mentaliteta i djelovanja onih koji su usmjereni samo na ovaj svijet. Tu snažno odzvanja ona Pavlova: Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi! (1Kor 15,19) Upravo po toj nadi u vječni život kršćanin se razlikuje od drugih ljudi. I dalje, ta nada ga ne nuka na bijeg od svijeta i odbacivanje odgovornosti, već ga potiče da s preobražavajućom vizijom i Božjom snagom djeluje u ovom svijetu. Zato kršćani i jesu sol zemlje i svjetlo svijeta: jer se ne uzdaju u ovozemaljsko i propadljivo već u ono nepropadljivo i vječno te iz te perspektive oblikuju svijet.
Kristovo rođenje i njegov dolazak u slavi
Nakon svega dosad rečenoga, valja naglasiti da Došašće kakvo danas slavimo i dalje u sebi zadržava svoju dvostruku dimenziju: ono sadrži pripravu za Kristov dolazak u slavi, kao i za slavlje Kristova rođenja. Namjera ovoga teksta nije bila umanjiti važnost priprave za Božić već istaknuti onu dimenziju koja je odveć zanemarena, a to je priprava za Kristov drugi dolazak. Otajstvo utjelovljenja koje Božićem proslavljamo s pravom stoji u središtu vjere nas katolika, no pravo pitanje je na što nas ono upućuje? Upućuje li nas isključivo na ovaj svijet i ovosvjetski život ili nam govori da kao što je Bog postao čovjekom, i mi smo pozvani postati bogovima, u onom istinski pravovjernom smislu, kako je to kršćanska tradicija dugo vjerno držala (tzv. pobožanstvenjenje ili posvećenje)? Upućuju li nas otajstva Kristova zemaljskog života na nebeski, vječni život?
Zaključimo ovo razmišljanje kratkim osvrtom na svetopisamski tekst koji se čita upravo u božićnoj noći: Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi (1); odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu (2a), iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista (2b) (Tit 2,11-13). Kako vidimo, prvi dio navedenog teksta (1) spominje Kristov dolazak u naš svijet, drugi dio pak učinke milosti koju nam je Krist podario (2a) i životno usmjerenje nas kršćana (2b), novih ljudi. Uistinu je Krist došao među nas (Božić), no koje su za nas posljedice njegova dolaska? Radikalna promjena življenja, koja se očituje u razumnom, pravednom i pobožnom življenju i iščekivanju njegova pojavka. Na to nas Božić potiče! Obratite se, živite pravedno i pobožno i usmjerite svoj pogled prema vječnosti! To je poruka Božića!
Nadam se da će bogatstvo koje Došašće u sebi sadrži obogatiti vaše duše i usmjeriti ih prema Onome koji dolazi. Dođi, Gospodine Isuse!
*Tekst je prilagođena verzija radio-emisije „Krist živi!“, koju možete poslušati ovdje.
