Na blagdan svetog Franje Asiškog, papa Lav XIV. potpisao je svoju prvu apostolsku pobudnicu Dilexi te. Ne iznenađuje odabir svetkovine svetog Franje Asiškog, osobito kada znamo da pobudnica govori o siromašnima.
Na blagdan svetog Franje Asiškog, papa Lav XIV. potpisao je svoju prvu apostolsku pobudnicu Dilexi te. Ne iznenađuje odabir svetkovine svetog Franje Asiškog, osobito kada znamo da pobudnica govori o siromašnima. Sveti Franjo bio je veliko nadahnuće papi Franji, o čemu svjedoči cijeli njegov pontifikat. Napisao je dvije enciklike, Fratelli tutti i Laudato si’, nadahnute upravo tim svecem. Apostolska pobudnica Dilexi te također je djelo pape Franje, koje je doradio i potpisao papa Lav XIV. Slično se dogodilo i kada je papa Franjo izdao encikliku Lumen fidei, koju je većim dijelom napisao Benedikt XVI.
Već u uvodu pobudnice papa Lav ističe kako želi da radimo na putu svetosti, prepoznajući u siromašnima Kristovo lice. Pobudnica se sastoji od 5 poglavlja i 121 točke.
U prvom poglavlju (4-15), koje nosi naziv Nekoliko neizostavnih riječi, papa nas podsjeća da nijedan čin ljubavi prema onima koji trpe nije nevažan. Već na početku pred nas stavlja lik svetog Franje Asiškog i njegov susret s gubavcem, koji i danas nadahnjuje mnoge u Crkvi.
Papa nas podsjeća da briga za siromašne dovodi do oslobađanja od egoizma i pridonosi preobrazbi Crkve. U društvu koje, kako kaže, napreduje u brizi za siromašne, i dalje vlada velika nejednakost. Važno je mijenjati mentalitet, jer kako ističe, u svijetu vlada iluzija da sreća proizlazi iz lagodnog života, a ljudi temelje svoj život na društvenom uspjehu i gomilanju bogatstva. Tako papa kaže: „U svijetu u kojem je sve više siromašnih, paradoksalno je da također sve više raste elita bogatih“ (br. 9).
Ovdje se dotičemo važne teme pape Franje, o kojoj je često govorio, osobito u svojoj enciklici Fratelli tutti, a to je kultura odbacivanja. Vidimo problem, ali ostajemo ravnodušni. Moramo se pokrenuti, pogotovo kada znamo da toliko ljudi nema hrane ni pića.
Na kraju prvog poglavlja papa naglašava da čak i među kršćanima vladaju stavovi obilježeni različitim ideologijama, te nas podsjeća da se uvijek trebamo vraćati Evanđelju, kako u našim srcima ne bi zavladao svjetovni mentalitet.
Drugo poglavlje (16-34) pod nazivom Bog bira siromašne podsjeća nas „da bi podijelio ograničenja i krhkosti naše ljudske naravi, sam je postao siromašan, rodio se u tijelu poput nas, i upoznali smo ga u malenosti djeteta položenog u jasle te u krajnjem poniženju križa, gdje je podijelio naše najdublje siromaštvo, a to je smrt“ (br. 16). Posebno se ističe Božje djelovanje prema malom čovjeku, koje potiče i nas da se stavimo na stranu najslabijih.
Podsjeća nas da je cijela povijest spasenja obilježena brigom za siromašne, a svoj vrhunac ta briga doseže u Isusu Kristu, koji je „oplijenio samoga sebe, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan“ (Fil 2,7), te nam je darovao spasenje. Kao što kaže sveti Pavao: „Radi nas posta siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo“ (usp. 2 Kor 8,9).
Nadalje, dokument predstavlja Krista kao siromašnog i onoga koji se brine o siromašnima. On je privilegium pauperum (br. 19).
Dokument govori i o Isusovu društvenom statusu, naglašavajući da je radio kao stolar, da nije posjedovao zemlju, što ga je činilo niže rangiranim u tadašnjem društvu. Njegovo javno djelovanje i čuda bili su usmjereni upravo prema onima koji su bili isključeni iz društvenog i religijskog života.
Papa, navodeći primjere iz Evanđelja, želi u nama pobuditi pitanje: „Zašto smo, iako redovito slušamo i čitamo Evanđelje, i dalje ravnodušni prema siromašnima?“. Odnosno, bolje rečeno: „Zašto ih ne smatramo svojom brigom?“.
Posljednji dio drugog poglavlja (24-34) govori o milosrđu iskazanom siromašnima u Bibliji. Papa nas podsjeća na dvije temeljne evanđeoske zapovijedi, a to su ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Kada vidimo čovjeka u potrebi, dužni smo mu pomoći, pa čak i ako je naš neprijatelj.
Još jedna važna misao koju je papa Franjo tijekom svoga pontifikata više puta ponavljao glasi: „Ne može se ljubiti Boga, a ne ljubiti siromašne“ (br. 26).
Na posljetku, papa nas poučava da su djela milosrđa pravi put nasljedovanja Krista, i kao uzor nam stavlja prvu kršćansku zajednicu, koja je nastojala istinski živjeti Evanđelje bez ikakve računice.
Crkva za siromašne naziv je trećega poglavlja (35-81) u kojem papa Lav XIV. započinje mislima svoga prethodnika, koji je želio Crkvu siromašnu i za siromašne.
Kao putokaz stavlja nam svijetle primjere kojih je bilo mnogo kroz dugu povijest Crkve. Na početku imamo primjer đakona Stjepana i Lovre, koji su prolili svoju krv svjedočeći vjeru i brigu za siromašne. Nadalje, tu su crkveni oci koji su u siromasima prepoznavali put do Krista. Među mnogim primjerima ističu se sveti Ignacije Antiohijski i biskup Polikarp, koji su podučavali zajednicu u Smirni, naglašavajući važnost brige za potrebite. Spominje se i sveti Justin, koji u svojoj Prvoj apologiji piše o načinu života kršćana toga vremena. On naglašava kako se bogoslužje nije odvajalo od brige za siromašne.
U nastavku dokument donosi primjere dvojice velikana koji su živjeli u 4. i 5. stoljeću, svetoga Ivana Zlatoustog i svetoga Augustina. Sveti Ivan poučavao je kako je nemoguće susresti Krista na oltaru ako ga prije toga nismo susreli u siromašnima na crkvenim vratima. Augustin je, primivši pouku od biskupa Ambrozija, propovijedao o ljubavi prema potrebnima. Već se ovdje nazire misao novoga pape, koji postupno uvodi elemente augustinskoga nauka, podsjećajući da vjernost tome nauku ne pretpostavlja samo čitanje njegovih djela, nego i obraćenje koje uključuje služenje.
Papa potom govori o tome kako je Crkva kroz povijest skrbila i za bolesne. Navodi primjere svetoga Ciprijana, svetoga Ivana od Boga i svetoga Kamila de Lellisa. Na poseban način ističe posvećene žene kao uzore služenja bolesnima, poput Kćeri ljubavi svetoga Vinka Paulskoga, bolničkih sestara, Malih sestara božanske providnosti i mnogih drugih. Papa zaključuje misao o brizi za bolesne snažnim riječima: „Kad se Crkva sagne uz gubavca, neuhranjeno dijete ili neznanca koji umire, ostvaruje svoje najdublje poslanje: ljubiti Gospodina ondje gdje je On najviše iznakažen.“ (br. 52)
Od broja 53. do 58. papa govori o brizi za siromašne u redovničkom životu. Između ostaloga ističe: „Osim materijalne pomoći, samostani su imali ključnu ulogu u kulturnom i duhovnom obrazovanju najsiromašnijih.“ Donosi primjere svetoga Bazilija, svetoga Benedikta i svetoga Bernarda iz Clairvauxa. Vrlo lijepo papa opisuje kako klaustar samostana ne služi samo kao zaklon od svijeta, nego i kao škola u kojoj se uči kako služiti svijetu. (br. 58)
Nadalje, dokument govori o redovima koji su imali karizmu brinuti se za zarobljenike u doba Saracena, u 12. i 13. stoljeću. To su bili trinitarci i mercedarci. Mercedarci su, uz zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće, polagali i poseban zavjet, spremnost položiti vlastiti život za otkup zarobljenika. I ovdje se mogu prepoznati naznake pontifikata pape Franje, koji je uvijek pokazivao posebnu naklonost prema siromašnima, bolesnima, migrantima i zatvorenicima.
Dokument potom nastavlja nizati primjere iz crkvene povijesti, zaustavljajući se na 13. stoljeću i osnivanju prosjačkih redova. Tu se ističu veliki sveci poput svetoga Franje Asiškoga, svete Klare Asiške i svetoga Dominika. Papa govori o prosjačkim redovima kao o odgovoru na isključenost i ravnodušnost.
U razdoblju od 16. do 19. stoljeća Crkva se posebno posvećivala obrazovanju siromašnih. Spominju se brojni primjeri, a među njima na poseban način sveti Josip Kalasancijski, sveti Ivan de La Salle, sveti Marcellin Champagnat, sveti Ivan Bosco, blaženi Antonio Rosmini te mnoge ženske redovničke zajednice. Obrazovanje siromašnih je dužnost, ističe papa, jer je ono temeljno za prepoznavanje ljudskog dostojanstva. Tako završava razmatranje o poučavanju siromašnih.
Dokument zatim govori o migrantima. Papa Lav XIV. preuzima od pape Franje četiri glagola kao temeljni put skrbi za migrante: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati, koje je Crkva pozvana primjenjivati prema svima koji žive na životnim periferijama.
Nakon toga donosi i primjere svetaca i svetica, uključujući svetu Majku Tereziju, koji su služili najsiromašnijima i onima bez krova nad glavom. Treće poglavlje završava govorom o narodnim pokretima.
Nastavljamo s četvrtim poglavljem (82-102), koje nosi naslov Priča koja se nastavlja. U njemu se govori o posljednjim stoljećima u životu Crkve, s posebnim naglaskom na razdoblje od Drugog vatikanskog koncila pa sve do pontifikata pape Franje. Dokument nas podsjeća i na posljednju encikliku pape Franje Dilexit nos, u kojoj nas papa upozorava na postojanje društvenih struktura grijeha, prije svega na ignoriranje siromašnih i nepravednu ekonomiju.
Naglašava se hitna potreba za rješavanjem problema siromaštva u svijetu, uz poziv da u budućnosti ili vratimo svoje moralno i duhovno dostojanstvo, ili potonemo u blato sebičnosti i propasti (br. 95). Papa nas ponovno podsjeća na problem kulture odbacivanja, kao i na suvremeni model razvoja te ekološku degradaciju, što sve posebno pogađa siromašne.
Poglavlje završava pozivom da idemo ususret siromašnima, prepoznajući u njima dobrotu i prihvaćajući ih u cijelosti, sa svojom kulturom, vjerom i načinom života. Papa izražava zahvalnost svima koji žive s i među siromašnima, te nas potiče da se svi damo evangelizirati od siromašnih i da prepoznamo onu tajanstvenu mudrost koju nam Bog želi priopćiti po njima (br. 102).
U posljednjem, petom poglavlju (103-121), koje nosi naziv Trajan izazov, papa Lav XIV. naglašava kako briga o siromašnima pripada velikoj crkvenoj tradiciji te želi u nama pobuditi svijest da je briga o siromašnima poziv i za nas, današnje vjernike. Podsjeća nas također da je svaka obnova Crkve uključivala siromašne te da ih moramo gledati kao članove svoje obitelji, a ne kao smetnju. Nadalje nas podsjeća na prispodobu o dobrom Samarijancu, koju je papa Franjo razradio u svojoj enciklici Fratelli tutti. Naše je društvo napredovalo, ali kada je riječ o potrebitima i onima koji pate, često ih ignoriramo i okrećemo glavu.
Papa ponovno ističe problem ravnodušnosti i egoizma, navikli smo gledati samo na vlastite potrebe, dok nas patnje drugih iritiraju i smetaju. Papa kaže da su to znakovi bolesnog društva koje se nastoji izgraditi okrećući leđa boli. Riječi iz prispodobe o Samarijancu: „Idi pa i ti čini tako“ (Lk 10,37) trebaju svakoga dana odjekivati u našemu srcu.
Papa vrlo lijepo opisuje kako u susretu sa siromasima dopuštamo da nas oni evangeliziraju. Postajemo svjesniji da nismo dovoljni sami sebi. Siromasi nas podsjećaju na našu ranjivost, oholost, nesigurnost i prazninu života. Oni nas dovode do same srži naše vjere. Također, papa upozorava na nedostatak duhovne brige za siromašne.
Papa završava pobudnicu govorom o milostinji. Prije svega, naglašava koliko je važno omogućiti siromašnima da pronađu posao, no ako takva mogućnost još ne postoji, ne smijemo ih ostaviti bez onoga što je nužno za dostojanstven život. Navodi biblijske tekstove i misli crkvenih otaca koji govore o važnosti milostinje. Pobudnica završava govorom o kršćanskoj ljubavi koja nadilazi sve granice. Samo Crkva koja ne postavlja granice ljubavi može graditi bolji svijet.
LITERATURA:
https://www.vatican.va/content/leo-xiv/it/apost_exhortations/documents/20251004-dilexi-te.html
