Postaviti pravo pitanje uvijek znači ići u dubinu, ne dati se zaustaviti na površnom iskustvu. U pitanju ove dvojice učenika otkrivamo čežnju za istinskim blagom.
U
ono vrijeme: Stajaše Ivan s
dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo
Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za
Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?«
Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju –
gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje
stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.
Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli
za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata
Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga
Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« –
što znači »Petar – Stijena«. (Iv 1, 35-42)
U iščekivanju proljeća, priroda oko
nas se malo zaigrala. Tek što smo prošle nedjelje zaključili liturgiju božićnog
vremena, kušajući otajstvenost dolaska među nas »Mladog Sunca s visine«, započinjemo
svoj hod za Gospodinom u novom liturgijskom vremenu. Započinjemo ga ovih – gotovo
proljetnih – siječanjskih dana, dok nas sunce miluje i izaziva. Ipak,
osvjedočili smo se toliko puta kako ovo sunce zna biti varljivo. »Mlado Sunce s visine« – Krist naš Gospodin, pak, nikada nije
i nikada neće prevariti nikoga od nas. Snagom te sigurnosti, koju smo pronašli
u tolikim nesigurnostima , mi se damo nadahnuti riječima svetoga evanđelja
Druge nedjelje kroz godinu.
Na početku ovoga evanđeoskog ulomka
pred nama je Ivan. Ivan o kojem smo kroz došašće toliko govorili i razmišljali.
On, ponizni i iskreni prijatelj Božji, postade po Božjoj promisli onaj koji
odredi poziv prvih Isusovih učenika. Riječima: »Evo Jaganjca Božjega!« –
Ivan potaknu dvojicu svojih učenika da pođu za Isusom, a oni ni ne slutiše da
će u njemu pronaći Gospodina. Ove Ivanove riječi o Isusu iz Nazareta njegovim
učenicima otkrivaju da je Isus – »koji
je onuda prolazio« – uistinu nagoviješteni
i iščekivani Jaganjac. Isus, kao ono nekoć starozavjetni Izak – jedini i
ljubljeni sin vjernoga oca, tako se nama otkriva kao onaj koji »oduzima grijehe svijeta«. Bilo bi dobro da, umjesto da tako
često lutamo u svojim tminama, poslušamo Ivanove riječi »Evo Jaganjca Božjega!« i
uputimo se za Isusom.
Ona dvojica učenika nisu za Isusom
samo krenula, nego su mu postavila i pitanje: »Učitelju, gdje stanuješ?«
Postaviti pravo pitanje uvijek znači ići u dubinu, ne dati se zaustaviti na
površnom iskustvu. U pitanju ove dvojice učenika otkrivamo čežnju za istinskim blagom.
Bogat čovjek nije onaj koji mnogo posjeduje, kome su ispunjene sve želje i za
koga nema preprjeka na ovome svijetu. Bogat je čovjek onaj koji je otkrio i
okusio zajedništvo s Gospodinom.
U posljednjem dijelu ovoga ulomka
pred nama stoji apostol Petar. Tek što ga je njegov brat Andrija doveo Isusu,
Isus mu objavi da će se on zvati Kefa-Petar-Stijena. Mi znamo o kakvoj se
stijeni radi, o onoj na kojoj će biti izgrađena Kristova Crkva. Tako pred nama,
na početku ovog novog liturgijskog vremena stoji i otajstvo Crkve. Crkva kao
takva mjesto je osobite Božje prisutnosti; u Riječi, sakramentima i liturgiji. Poziv
je ovo svim vjernicima, da u nestalnostima ovoga svijeta, svoj mir i sigurnost
pronalaze na Stijeni. I dok svijet, sa svojim čarima i zavodljivostima, želi
odvući čovjeka od Boga, glas Crkve neumorno poručuje umornom čovjeku Kristom
nadahnute riječi: »Zvat ćeš se stijena, jer ti si dijete Božje!« Okusimo slast
Gozbe Jaganjčeve, utvrđujući se u zajedništvu s Gospodinom i u identitetu djece
Božje!
