Koliko puta smo pred spavanje šturo izmolili onaj Očenaš, kao da su to tek obične, svakodnevne riječi koje izgovaramo po cijele dane, a ne kao da se upravo tim riječima obraćamo Bogu?
Lk 17,11-19
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Koliko puta smo pred spavanje šturo izmolili onaj Očenaš, kao da su to tek obične, svakodnevne riječi koje izgovaramo po cijele dane, a ne kao da se upravo tim riječima obraćamo Bogu? Njemu, koji je zapravo tu, ali smo mi oni koji su podaleko. On stoji tu stalno i uvijek je kraj nas, a mi smo ti koji bježimo od Njega i tražimo neke druge putove kako se ne bismo sreli. Zapravo, u onoj molitvi koju izbiflamo ne nedostaje ništa, nego samo riječ hvala.
Jesmo li stvarno svjesni toga što nam je Bog sve darovao? Pa da i svaki dan po tisuću puta govorimo „hvala“, ne možemo se dovoljno zahvaliti, a on, čak i kada mi biramo drugi put, opet stoji uz nas. Stoji tu, iako se ne čuje riječ „hvala“ koja bi se trebala čuti. Jesmo li toga svjesni?
Trebamo biti svjesni da je Bog tu i da se, iako smo daleko od njega, trebamo obratiti i zazvati ga za pomoć. No ne smijemo zaboraviti riječ „hvala“, a taj „hvala“ treba biti iz dubine srca. Tim „hvala“ svakim danom postajemo svjesniji da je Bog vodilja u našem životu, a ne mi. Tim „hvala“ se potpuno predajemo njemu. Zato se potrudi da, u moru ispraznih riječi u danu, bar jednom kažeš „hvala ti Bože“. S tim „hvala“ rast će i naša vjera, predanost Bogu i uzdat ćemo se u Božju providnost. Zato – „Bogu hvala!“
