Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.
Iz svetog Evanđelja po Luki:
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče:
»Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Zašto je Gospa velika? Kad je postala velika? Je li velika zato što je bila popularna, poznata zvijezda za vrijeme ovozemaljskoga života? Ne. Naime, znamo da ona uopće nije bila poznata među svojim suvremenicima, nego žena, čiji se život odlikovao prije svega skromnošću, jednostavnošću i malenošću. Izgleda da se upravo tu, u njezinoj malenosti, krije njezina veličina. Mala Gospa je postala velika upravo zato što je bila ponizna, neznatna službenica Gospodnja. Njezina poniznost učinila ju je velikom.
Što nas ometa da rastemo u poniznosti? Oholost. Zato Gospa u svom Veliča, kako čusmo, pjeva: Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne (Lk 1,51-52).
Marijin život je s jedne strane poziv na odricanje od oholosti, a s druge strane poziv na rast u poniznosti.
Prisjetimo se sedam glavnih grijeha. Svi smo ih učili napamet dok smo se pripremali za prvu sv. Pričest, kao i sakrament potvrde. Ako ih je netko i zaboravio, čim čuje prvi grijeh, vjerujem da će se lako sjetiti i ostalih. A taj prvi od sedam glavnih grijeha zove se upravo oholost.
Kad postajemo oholi? Onda kada se prema drugima ponašamo podcjenjivački, bahato, umišljeno ili uobraženo. Vjerujem da ste nerijetko iskusili, kad nešto uspješno napravite ili izvršite, da vas je netko od bližnjih pohvalio i rekao: Odlično si to napravio(-la)! Bravo!, ali s upozorenjem: Samo pazi da se ne uzoholiš! Pazi da te taj uspjeh ne pokvari!
Danas, kad malo bolje pogledamo, čini mi se da je grijeh oholosti pomalo „zaboravljeni“ grijeh. Izgleda kao da je malo potisnut iz naše savjesti. Što je tome uzrok? Ne znam. Ili mi danas uopće nismo ni malo oholi? Ne bih na ovo pitanje potvrdno odgovorio, nego bih prije rekao da oholosti ima i u nama i oko nas, ali kao da je nečim prikrivena, tako da je često ne primjećujemo. Već je starozavjetni psalmist molio: Od potajnih grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada (Ps 19, 13-14). Izgleda da je opasnost oholosti upravo u tome što se ona u nas uvuče, a da mi to uopće ne primjećujemo. Zato je vrlo važno paziti da nas ne osvoji, da u nama ne ovlada, kako moli psalmist. Jer, ako malo dublje i temeljitije analiziramo naš život općenito, vidjet ćemo da je uzrok mnogih problema upravo ljudska oholost.
No, ovo nije prilika da samo razglabamo o oholosti, nego više da razmišljamo o lijeku protiv oholosti kojeg nam Marija nudi svojim primjerom, a to je poniznost. U Mariji nije bilo ni trunka oholosti. Ona je, možemo slobodno reći, utjelovljenje poniznosti. U trenutku kada se mogla najviše uzvisiti, ona je pokazala najveću poniznost. U trenutku kad joj Bog po anđelu Gabrijelu očituje da će biti majka njegova utjelovljenog Sina, u trenutku kada bi se mogla nazvati najuzvišenijim imenima, ona se naziva jednostavno poniznom službenicom: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1, 38). Za nju je poniznost pravilo ljudskog življenja pred Bogom i pred ljudima.
Prihvatimo li i mi to pravilo na putu života, zasigurno ćemo već sada i ovdje iskusiti ljepotu dioništva u njezinu Uznesenju.
