Meditacija na Otpjevni psalam Tridesete nedjelje kroz godinu B...
Ps 126, 1-6
Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!
Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
Silna im djela Gospodin učini!«
Velika nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!
Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su, išli plačući,
noseći sjeme sjetveno;
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.
Ovo je pjesma nade. Nekada je opisivala oslobođenje i povratak Izraelaca u njihovu zemlju. Ako ju pomno pročitamo, osjetit ćemo u njoj dašak radosti koji odiše kroz cijelu pjesmu. Spominje se ropstvo i sijanje u plaču, no puno je snažnije i cijelom pjesmom dominira radost zbog oslobođenja. Nekada zapisana pjesma danas i nama svjedoči. To je pjesma koju je iskusio svatko od nas. To je pjesma koju pjevamo izlazeći iz ispovjedaonice i zahvaljujući Bogu na oslobođenju od ropstva grijeha. Koliko se samo često i teško čovjek zaplete u to ropstvo, u tu zatvorenost grijeha po kojoj se ništi svaka otvorenost prema drugome. Grijeh zatvara, guši i uništava čovjeka, priječi mu biti ono što on jest i što treba biti – slobodan čovjek.
Sloboda je nešto što nam je darovano i tu slobodu treba njegovati. Potrebno je u svakom trenutku života živjeti tu slobodu. Kad osjetimo da nam nešto priječi tu istinsku slobodu, zaustavimo se i sagledajmo problem. Nemojmo ići dalje i zarobljavati sebe sve više i više. Bit će nam teže osloboditi se, a naš će život odisati tužnom i tegobnom pjesmom, a dani mrtvilom i neizbježnim umorom. Bit ćemo tuđinci u vlastitoj koži i vlastitom životu. Jednako kao što su se osjećali i židovski zarobljenici. Odvedeni daleko od svoje zemlje, bez slobode povratka, sijući u suzama sjeme nade za budućnost i smiraj u vlastitoj zemlji.
Oni su svoju nadu polagali u Gospodina i natapali su suzama svoje uzdanje u svoga Izbavitelja. Neka nam oni budu primjer strpljivog podnošenja zadane nesreće i nade budućeg dobra. Nemojmo prestati živjeti u teškim životnim trenutcima. Nastavimo živjeti! Nastavimo sijati! Bit će to sijanje u suzama. Bit će to teški dani. »Ali tko ustraje do kraja, taj će se spasiti.« (Mt 10, 22) Ne gubimo nikad nadu i vjeru u Gospodina. Na kraju krajeva, jedino nam on može vratiti izgubljenu slobodu, jedini on može učini da nam usta budu »puna smijeha, a jezik klicanja.«
I – kad nas Gospodin oslobodi od ropstva, nemojmo mu zaboraviti otpjevati pjesmu hvale: »Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni!«
