Kada vjeru podložimo ljubavi onda je ona dovedena do svoje savršenosti, ne da ne bi mogla više napredovati nego je na putu savršenosti.
Lk 17,5-10
U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«
»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«
Na pitanje koje su mu postavili apostoli, Isus donosi priču o stablu duda, odnosno murve, koji se na zapovijed vjere čupa s korijenom i presađuje u more. Dud je biljka koja neće propupati dok ne prođe prijetnja hladnoće. Zato su je neki smatrali mudrom biljkom. Apostoli su imali želju: da im se vjera umnoži. Isus kao da tu njihovu želju negira i navodi ih na nešto drugo. Kakvu, a ne koliku vjeru trebamo imati? Isus im govori da zapravo nije bitna veličina njihove vjere, jer sam kaže da imate vjere koliko je zrno gorušičino…
I mi molimo: „Umnoži nam vjeru, učvrsti nadu i usavrši nam ljubav“, ali zapravo i vjera i nada trebaju biti usavršene. A što će ih drugo usavršiti nego ljubav? Kakva ljubav može dovesti vjeru do savršenstva nego ona ljubav koja će natjerati vjeru da iziđe iz same sebe, kako bi bila tu za druge. Ponekad nas ljubav natjera da učinimo nešto što se očima ljudskim čini da se protivi vjeri i njenim zakonima. Ali baš ta djela usavršuju našu vjeru. I bez takvih djela naša vjera nikada neće postati iz zrna ono stablo na koje dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se na granama. (Mt 13,31) Zato će Isus prekršiti subotu kad ozdravlja hromog, David će počiniti svetogrđe i dati svojoj vojsci da jedu posvećene kruhove koji su bili zabranjeni svima osim svećenicima, i mnoge druge zgode iz Svetoga Pisma koje Isus u evanđeljima direktno ne spominje, ali su zapisani kako bi nama danas bili primjeri usavršavanja vjere. Vjera na neki način mora umrijeti, baš kao što je Krist morao umrijeti jer ako zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. (Iv 12, 24) Baš kao što je Krist Uskrsnuo tako i naša vjera, koja se zbog ljubavi odrekla same sebe, uskrsava i postaje savršena.
Kada vjeru podložimo ljubavi onda je ona dovedena do svoje savršenosti, ne da ne bi mogla više napredovati nego je na putu savršenosti. I dok god pod izlikom vjere i njezinih zakona propuštamo ljubiti bližnjega samim time propuštamo ljubiti Boga, jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. (1 Iv 4, 20)
Dud, to jest mudar čovjek, jest onaj koji se ne hvata za bilo kakve priče i ne srlja u životne odluke a da sve ne prokuša. Ako uz riječi vjere iskusi i djela ljubavi, iščupat će se s korijenom, to jest, odreći će se sigurnosti racionalizma i presadit će se u more, koje je nesigurnost vjere i postat će onaj pravednik koji živi od svoje vjere. (Hab 2, 4)
O dva zakona ljubavi visi sva naša vjera i nada, sav Zakon i proroci. (usp. Mt 22, 40) Zapravo sva otajstva vjere, svi moralni zakoni koji proizlaze iz vjere i sve naše pobožnosti i molitve stoje ili padaju o tom dvojakom zakonu: ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje, te ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mk 12, 30-31)
