Koliko često mi mislimo da nismo dovoljno dobri za služiti Bogu, da postoje drugi koji su pametniji, talentiraniji, iskusniji ili jednostavno svetiji od nas? Isus ne odabire najjače ili najsavršenije. On odabire one koji su spremni dopustiti da ih On vodi.
Mk 11,1-10
Kad se približavahu Jeruzalemu, Betfagi i Betaniji, prema Maslinskoj gori, posla on dva svoja učenika i reče im: „Idite u selo pred vama. Čim u nj uđete, naći ćete privezano magare na koje još nitko nije uzjahao. Odriješite ga i dovedite. Ako vam tko rekne: ‘Što to radite?’ – recite: ‘Gospodinu treba i odmah će ga opet ovamo poslati.’“
Oni odoše i nađoše magare privezano uz vrata vani na cesti i odriješiše ga. Neki od nazočnih upitaše: „Što to radite? Što odrješujete magare?“ Oni im odgovoriše kako im Isus reče. I pustiše ih. Dovedu magare k Isusu, stave na nj svoje haljine i on uzjaše. Mnogi su prostrli svoje haljine po putu, a drugi granje što ga odsjekoše po poljima. I koji su išli pred njim i koji su ga slijedili vikali su:
„Hosana!
Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!
Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi!
Hosana u visinama!“
Magarac nije ugledan kao konj, niti moćan kao lav, niti mudar kao orao. Mogli bismo reći da magarac nema ništa posebno. Nema velikih obožavatelja i nitko nema velika očekivanja od njega. Ipak, Isus odabire upravo njega da uđe s njim u Jeruzalem. Zašto je to učinio? Kakva je bila Isusova poruka s tim? U evanđelju magarac nije samo prijevozno sredstvo, on je simbol. Ako pažljivo pogledamo, možemo zapravo prepoznati sebe u njemu.
Prvo čitamo kako Isus šalje svoje učenike da pronađu magarca koji je bio vezan. Isus kaže: „Idite u selo pred vama! Kad uđete, naći ćete magarca vezanog, na kojem nikada nitko nije sjeo. Odvežite ga i dovedite!“ (Lk 19,30) I mi smo često vezani za svoje strahove, brige ili grijehe. Možda smo vezani za svoja očekivanja prema drugima, ili za naše sumnje, ili osjećaj da nismo dovoljno dobri. No, kao što je Isus oslobodio magarca, tako nas želi osloboditi svih tih okova. On šalje svoje ljude u naš život, da nas oslobode i dovedu do njega.
Nadalje čitamo da je to bio magarac na kojem nikada nitko nije sjeo. Takav magarac nije bio vrijedno biće – nije imao iskustva, nije bio treniran. Ipak, Isus upravo njega odabire za jednu od najvažnijih putovanja u svom životu. Koliko često mi mislimo da nismo dovoljno dobri za služiti Bogu, da postoje drugi koji su pametniji, talentiraniji, iskusniji ili jednostavno svetiji od nas? Isus ne odabire najjače ili najsavršenije. On odabire one koji su spremni dopustiti da ih On vodi. Kao što je odabrao magarca, tako je i nas, u našoj nesavršenosti, odabrao da mu služimo. Jer nije naša snaga ta koja je važna, nego Njegova snaga u nama.
Nakon što je bio oslobođen, magarac je imao zadatak nositi Isusa do ljudi. Nije bio jednostavno pušten da ide kamo god želi. Ne, imao je misiju. To je upravo naša kršćanska zadaća. Naš život treba nositi Isusa drugima: našoj obitelji, našem okruženju, na radno mjesto i na kraju u cijeli svijet. Možda mislimo da ne možemo učiniti ništa posebno, no čak i najjednostavniji ljudi mogu donijeti Boga svijetu kroz ljubaznu riječ, pomoć i vjernu ljubav.
Isto tako znamo da magarac nije znao kamo ide. Nije imao kartu niti kontrolu nad svojim putem. No, nije ni morao znati. Jedino što je morao učiniti bilo je vjerovati Isusu. Isto je i s našim životima. Često ne znamo sve odgovore, niti što nam budućnost donosi. No ako je Isus naš Gospodin i Bog, možemo i moramo Mu vjerovati. Ne moramo poznavati put, samo Onoga koji vodi.
Od magarca možemo naučiti dvije važne vrline: poniznost i spremnost na služenje. Sada se trebamo pitati: Jesmo li spremni biti poput magarca?
Želio bih skrenuti pozornost na vrlo zanimljivu povezanost između dva ključna trenutka u životu Isusa: njegovog rođenja i njegovog ulaska u Jeruzalem. Oba događaja prate pohvale i slavljenje. Pri rođenju, anđeli slave na poljima Betlehema, a pri ulasku u Jeruzalem, narod slavi na ulicama. Anđeli su pastirima objavili Isusovo rođenje pjevajući: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir među ljudima dobre volje.“ (Lk 2,14) Njihova pohvala pokazuje da s Isusom započinje nešto sasvim novo. Bog dolazi među ljude da donese mir, ali mir koji počinje u srcu. S druge strane narod, koji nakon 33 godine pozdravlja Isusa dok ulazi u Jeruzalem na magarcu, uzvikuje: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Mir na nebu i slava na visini!“ (Lk 19,38) Ove riječi snažno podsjećaju na nebeske pjesme anđela one noći u Betlehemu. Međutim, postoji ključna razlika, anđeli govore o miru na zemlji, dok narod poziva mir na nebu. Anđeli objavljuju mir koji Bog želi donijeti ljudima. Kroz Isusa započinje novi savez i nova mogućnost pomirenja s Bogom. S druge strane, kad Isus ulazi u Jeruzalem, narod poziva na mir na nebu. Jer sada je pred njim križ, odlazi u Jeruzalem kako bi žrtvovao sebe za taj mir, kroz svoju smrt i uskrsnuće.
Narod vjerojatno nije znao što će se dogoditi za nekoliko dana, ali njihov pohvalni uzvik ukazuje da su osjećali da će mir biti uskoro dovršen. Kao što su se pastiri u Betlehemu klanjali Isusu, tako su i ljudi u Jeruzalemu slavili njegov ulazak. Uskoro će isti taj grad galamiti raspni ga.
Anđeli i narod su u svojim hvalama prepoznali Isusa kao Kralja. No, pitanje je prepoznajemo li mi to? Anđeli su objavili mir. No, primamo li mi taj mir u svoje srce? Ljudi su vikali Hosana! A stojimo li i mi uz Isusa, čak i kada se narod okrene protiv njega?
Nebo i zemlja su slavili Isusa – hoćemo li se i mi pridružiti tom slavlju?
