Uz neprestano nastojanje oko života u Isusovu imenu, prilike za svjedočenje već će doći. A postojanost je već svjedočanstvo!
Lk 21, 5-19
U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.« Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba. No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«
Objavljujući Mojsiju svoje Ime, Bog se daje dozvati. Zapravo, daruje se i postaje bliz. Izraelski narod objavljenom Bogu pravi prebivalište koje će na koncu, po dolasku u obećanu zemlju, postati Hram. Dakle, Hram postaje mjesto u kom se nastanjuje Božje Ime (Pnz 12, 11).
Iz evanđeljā doznajemo kako je Isus u Hramu prikazan, kako je onamo hodočastio, naučavao, istjerao trgovce… Već se u tim djelima očitovao njegov poseban odnos prema Hramu. Međutim, u današnjem se evanđeoskom odlomku susrećemo s novim momentom. Isus je u Jeruzalemu, radi se o posljednjim danima prije njegove muke. U takvom ozračju, on najavljuje propast Hrama. Time Hram prestaje biti mjesto stanovanja Božjeg Imena. Božje Ime, Božja blizina, sada se na nov način očituje u Isusu. Štoviše, u njemu je Bog načinio prostor za klanjanje u duhu i istini (Iv 4, 23). Po vjeri u njegovo Ime postajemo djeca Božja (Iv 1, 12).
Nadalje, Isus, upitan kada će Hram biti razoren, govori o lažnim prorocima, ratovima, pobunama, prirodnim katastrofama i progonima. U povijesti, počevši od vremena prve Crkve pa do našega časa, zasigurno možemo pronaći primjere u kojima su se ove riječi ostvarile. Već u Djelima apostolskim vidimo kolike su nevolje apostoli podnijeli za Ime. Međutim, valja nam se upitati što nama danas ovaj odlomak govori. Kako ga trebamo shvatiti?! Isus kaže kako ne treba slijediti one koji najavljuju da se vrijeme približilo. Ne treba se prestrašiti ratova i pobuna. Naposljetku, ne treba unaprijed smišljati obranu od progonitelja. Što to znači?
Čini mi se kako je ključno živjeti u sadašnjemu trenutku. To je zapravo naš kairos, naša prilika. To je jedino vrijeme kojim raspolažemo. Sve ono što nas udaljuje od sadašnjega trenutka, onemogućuje nam nasljedovanje Isusova puta. Primjer krivoga shvaćanja Isusovih riječi iz ovoga odlomka susrećemo u današnjemu drugom čitanju; radi se o Solunjanima koji su prestali obavljati svakodnevne poslove misleći kako će svaki čas nastupiti svršetak.
U vremenu susrećemo razne nevolje, nerede, ratove. Ukoliko svakodnevno budemo ulazili u odnos s Božjom riječju i promatrali Kristovo otajstvo, sve ćemo više uviđati kako Bog vodi povijest te neće biti mjesta strahu. Imajući pouzdanja, nećemo unaprijed smišljati obrane niti tražiti lakši i bezbolniji, jeftiniji put.
Na koncu, kazano je da će Isusove učenike sve ovo snaći radi svjedočenja. Vjerujem kako za svjedočenje nije potrebno tražiti posebne prigode. Uz neprestano nastojanje oko života u Isusovu imenu, prilike za svjedočenje već će doći. A postojanost je već svjedočanstvo! Ovo bih razmatranje zaključio zbornom molitvom 33. nedjelje kroz godinu:
„Gospodine, Bože naš, daj da naša vjernost tebi bude i naša radost, jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra.“
