Mi ne možemo proniknuti unutarnje djelovanje Presvetoga Trojstva, o kojemu je Augustin razmišljao, ali možemo shvatiti, razumjeti, 'opipati' Njegovo djelovanje prema vani, djelovanje koje je Bog pokazao i pokazuje u Isusu Kristu.
Presveto Trojstvo! Temeljna, glavna, najveća istina naše vjere! Bog u kojega vjerujemo, kojemu se klanjamo, kojega ljubimo... Trojstvo, a u isto vrijeme Jedinstvo – Jedinstvo, a opet Trojstvo! Tko da ga pronikne, tko li mu je ravan? „Ako shvaćaš to nije Bog“ (sv. Augustin). Ali mi vjernici „kušamo ono u što vjerujemo“ (sv. Grgur Nisenski).
Crkvena predaja donosi nam jednu priču o sv. Augustinu i njegovom razmišljanju, iskustvu o Presvetom Trojstvu. Glasi ovako: „Jednom prilikom dok je šetao uz more, sv. Augustin je razmišljao o najvećoj istini kršćanske vjere – Presvetome Trojstvu. 'Kako to', pitao se, 'Trojica, a opet Jedan, Jedan, a opet Trojica!' Tako hodajući, susreo je jednoga dječaka koji je, tik uz more, iskopao jednu rupicu i s još manjom školjkicom pokušavao preliti veliko more u malu rupu. Augustin, pomalo iznenađen, upita: 'Što to radiš?', a dječak će: 'Prelijevam more u ovu rupu'. Iznenađen njegovim odgovorom, Augustin ponovno upita: 'Kako misliš tako veliko more preliti u tako malu rupu i k tomu još s tom školjkicom?' Dječak odlučno postavi protupitanje: 'A, o čemu ti sada razmišljaš?' Augustin odgovori: 'O Presvetome Trojstvu!' 'Prije ću ja', na to će dječak, 'preliti ovo veliko more u ovu malu rupu, nego što ćeš ti shvatiti to o čemu razmišljaš!'“
Priča dalje kaže kako je Augustin nastavio hodati s mislima usredotočenim na dječaka i na riječi koje mu je uputio. Nakon kratkoga vremena, prema predaji, shvatio je kako se susreo s anđelom kojega mu je, upravo, Trojedini Bog poslao i tako odgovorio na njegovo razmišljanje.
Augustin je znao da ne zna, shvatio da ne može shvatiti, razumio da ne razumije! Zato je i napisao riječi koje sam stavio na početak: „Ako shvaćaš, to nije Bog!“ Boga ne možemo u potpunosti shvatiti, niti do kraja razumjeti, ali u Njega možemo vjerovati – vjerom koja je protkana razumom! Trojstvo je najveće otajstvo naše vjere; otajstvo je tajna koja se otkriva u nama, a opet ostaje tajnom jer čovjek je svojim umom ne može do kraja shvatiti, proniknuti, otkriti... Koliko mu se god, u njegovu traženju Boga, činilo da Mu se približio, nekako je taj Trojedini Bog uvijek korak ispred, kao da mu izmiče. I „što ga više tražimo, to ga više nalazimo; što ga više nalazimo, to ga više tražimo“ (sv. Katarina Sijenska). Čovjek Mu nikako ne može odoljeti!
Mi ne možemo proniknuti unutarnje djelovanje Presvetoga Trojstva, o kojemu je Augustin razmišljao, ali možemo shvatiti, razumjeti, 'opipati' Njegovo djelovanje prema vani, djelovanje koje je Bog pokazao i pokazuje u Isusu Kristu. Druga nam je božanska osoba objavila Boga, a ujedno je isti Isus Krist objavljeni Bog! U svojoj savršenosti, Bog je mogao ostati sam za sebe cijelu vječnost, ali nije, odlučio je u ''punini vremena poslati Sina svoga''! (Gal 4, 4) Htio je zajedništvo s čovjekom pa je i sam postao čovjekom da bi čovjeka učinio 'božanskim'! Isus Krist je ona osoba u/po kojoj je došlo i dolazi do susreta između Boga i čovjeka! On je onaj u/po kojem je „Vječno postalo 'vremenito', Nevidljivo 'vidljivim', Beskonačno 'konačnim', Neopisivo 'opisivim', Nepromjenjivo 'promjenjivim'“ (sv. Ignacije Antiohijski) da bi čovjeka učinio vječnim, neprolaznim, životnim...
Crkvena predaja donosi nam jednu priču o sv. Augustinu i njegovom razmišljanju, iskustvu o Presvetom Trojstvu. Glasi ovako: „Jednom prilikom dok je šetao uz more, sv. Augustin je razmišljao o najvećoj istini kršćanske vjere – Presvetome Trojstvu. 'Kako to', pitao se, 'Trojica, a opet Jedan, Jedan, a opet Trojica!' Tako hodajući, susreo je jednoga dječaka koji je, tik uz more, iskopao jednu rupicu i s još manjom školjkicom pokušavao preliti veliko more u malu rupu. Augustin, pomalo iznenađen, upita: 'Što to radiš?', a dječak će: 'Prelijevam more u ovu rupu'. Iznenađen njegovim odgovorom, Augustin ponovno upita: 'Kako misliš tako veliko more preliti u tako malu rupu i k tomu još s tom školjkicom?' Dječak odlučno postavi protupitanje: 'A, o čemu ti sada razmišljaš?' Augustin odgovori: 'O Presvetome Trojstvu!' 'Prije ću ja', na to će dječak, 'preliti ovo veliko more u ovu malu rupu, nego što ćeš ti shvatiti to o čemu razmišljaš!'“
Priča dalje kaže kako je Augustin nastavio hodati s mislima usredotočenim na dječaka i na riječi koje mu je uputio. Nakon kratkoga vremena, prema predaji, shvatio je kako se susreo s anđelom kojega mu je, upravo, Trojedini Bog poslao i tako odgovorio na njegovo razmišljanje.
Augustin je znao da ne zna, shvatio da ne može shvatiti, razumio da ne razumije! Zato je i napisao riječi koje sam stavio na početak: „Ako shvaćaš, to nije Bog!“ Boga ne možemo u potpunosti shvatiti, niti do kraja razumjeti, ali u Njega možemo vjerovati – vjerom koja je protkana razumom! Trojstvo je najveće otajstvo naše vjere; otajstvo je tajna koja se otkriva u nama, a opet ostaje tajnom jer čovjek je svojim umom ne može do kraja shvatiti, proniknuti, otkriti... Koliko mu se god, u njegovu traženju Boga, činilo da Mu se približio, nekako je taj Trojedini Bog uvijek korak ispred, kao da mu izmiče. I „što ga više tražimo, to ga više nalazimo; što ga više nalazimo, to ga više tražimo“ (sv. Katarina Sijenska). Čovjek Mu nikako ne može odoljeti!
Mi ne možemo proniknuti unutarnje djelovanje Presvetoga Trojstva, o kojemu je Augustin razmišljao, ali možemo shvatiti, razumjeti, 'opipati' Njegovo djelovanje prema vani, djelovanje koje je Bog pokazao i pokazuje u Isusu Kristu. Druga nam je božanska osoba objavila Boga, a ujedno je isti Isus Krist objavljeni Bog! U svojoj savršenosti, Bog je mogao ostati sam za sebe cijelu vječnost, ali nije, odlučio je u ''punini vremena poslati Sina svoga''! (Gal 4, 4) Htio je zajedništvo s čovjekom pa je i sam postao čovjekom da bi čovjeka učinio 'božanskim'! Isus Krist je ona osoba u/po kojoj je došlo i dolazi do susreta između Boga i čovjeka! On je onaj u/po kojem je „Vječno postalo 'vremenito', Nevidljivo 'vidljivim', Beskonačno 'konačnim', Neopisivo 'opisivim', Nepromjenjivo 'promjenjivim'“ (sv. Ignacije Antiohijski) da bi čovjeka učinio vječnim, neprolaznim, životnim...
