Srce jedino vrijedi ako se nekome daruje.
Ovih dana smo svjedoci i sudionici jedne euforije koja je zavladala našim narodom. Radi se o euforiji srca vatrenog. Na svakom koraku imali smo priliku čuti hrvatske navijačke pjesme, vidjeti hrvatsku zastavu, neku reklamu čiji je sadržaj povezan sa Svjetskim prvenstvom, ljude obučene u hrvatske dresove, ili čak lica obojena u kockasto itd. Ostajali smo do kasnih noćnih sati gledajući utakmice svojih reprezentacija, navijajući za njih, slavili ili pak plakali, ovisno o rezultatu, pjevali, ponekad možda u afektu nešto ružno i izustili, primjerice protiv Meksika, možda. Uglavnom, sve se ovih dana vrti oko nastupa naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, pa je tako to postalo i najčešća tema naših razgovora, udarna vijest u novinama, na TV-u… I u svemu tome, po meni, nema ništa loše, jer mi osim što smo vjernici, također smo i pripadnici jednog naroda i imamo pravo za njega i navijati.
Međutim, kako se ova današnja svetkovina približavala, počeo sam primjećivati jednu stvar. Veličajući srce vatreno jedno drugo srce je pomalo palo u sjenu, a to je Presveto Srce Isusovo. Ovo drugo Srce koje puno više znači, čak štoviše, koje život znači, izgubilo se u buci Svjetskoga prvenstva. Možda ovo što ću sad napisati nije realno, ali zamislite da smo svu ovu pozornost koju smo predali srcu vatrenom preusmjerili na Srce Isusovo. Da je ono postalo središte naše svakodnevnice, izvor naše sreće, predmet našeg nestrpljivog iščekivanja, da ponosno hodamo ulicama svima javno očitujući da naše srce kuca sa Srcem Isusovim. Da ga slavimo kao što slavimo našu nogometnu momčad, naravno, pri tome ne misleći na naša bučna navijanja, baklje, vatromet i druga slična sredstva kojima izražavamo svoje slavlje.
Polazeći od sebe, vrlo lako pronalazim svoj racionalni razlog zašto to nije tako, a možda ustvari nikako i ne može biti tako. Međutim, valja nam se zapitati što nam to uopće ova današnja svetkovina znači? Zar nije Srce Isusovo ono koje zaslužuje našu najveću pozornost i čast? Jer ipak je ono Srce koje se potpuno predalo za nas, srce koje nas liječi, tješi, najviše ljubi, srce koje nikada ne razočarava, dok nas je više-manje srce vatreno ostavilo utučenima.
S druge strane mislim da ovo srce, Srce Isusovo, ni ne traži od nas toliku euforiju, jer je to ipak srce krotko i ponizno. Srce koje se ne nameće, ali se svima rado daruje, srce koje je popljuvano, ali cjeliva, omraženo, ali ljubi, odbačeno, ali svakoga prihvaća.
Ova današnja svetkovina poručuje nam i sljedeće: Srce jedino vrijedi ako se nekome daruje, jer zatvoreno i oholo srce ne vrijedi ni onome koji ga posjeduje, jer ga ne ispunja, ni ljudima oko njega. A takvih je srdaca sve više, pa i sam često mogu primijetiti tvrdokornost vlastitog srca, koje bude nahranjeno egoizmom i ispraznim sadržajem.
Međutim, ako nekome želimo darovati svoje srce, taj dar treba biti potpun, ispunjen plodonosnim sadržajem. Prazno srce ništa ne predstavlja, jer ako nešto ne posjedujemo, ne možemo to ni darovati. Logično, ako u mome srce nema ljubavi, kako onda ja mogu darovati ljubav drugima. Ako u mome srce nema praštanja, kako onda moje srce može nekome oprosti…
Stoga je potrebno moliti milost Duha Svetoga da On preobrazi naše srce po Presvetom Srcu Isusovu, koje nam se, kako smo čuli ili ćemo čuti u današnjem evanđelju, samo daruje: Dođite k meni, svi vi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite se od mene jer sam krotak i ponizan srcem, i naći ćete okrepu dušama svojim.
