U evanđelju sedamnaeste nedjelje kroz godinu Isus nastavlja govoriti o Kraljevstvu nebeskom. Stvarnost toga Kraljevstva izlazi iz okvira shvaćanja u očekivanja Isusovih suvremenika, a tako i nas danas. Isus pokušava primjerima iz svakodnevnog života objasniti stvarnost Kraljevstva nebeskoga.
Mentalitet Isusovih slušatelja je mentalitet ljudi koji govore i razumijevaju u prispodobama. Naš europski mentalitet donekle se u tome razlikuje od mentaliteta istočnjaka te pokušava stvarnost odrediti pojmovno i definirati pravilima logike. No, ni nama prispodobe nisu posve strane; stvarnosti kao što je Kraljevstvo nebesko ne mogu se iscrpiti u nekoj definiciji, pa nam ove prispodobe ostaju smjerokaz na putu shvaćanja Božjeg kraljevstva, središnje teme Isusovog navještaja.
U ovom evanđelju Isus iznosi dvije slične prispodobe kojima je zajedničko da govore o apsolutnoj vrijednosti Kraljevstva nebeskog i riziku koji treba poduzeti da bi se to Kraljevstvo ostvarilo. Taj rizik zove se obraćenje. To je zahtijevan i mukotrpan proces na koji nas Bog stalno poziva. Obraćenje nije tek neka izvanjska preobrazba u čovjekovu ponašanju i djelovanju, nego je preobrazba koja se događa duboko u čovjekovu srcu koja potom zahvaća čitavog čovjeka. Poziv na obraćenje i ostvarivanje Kraljevstva Božjeg poprilično je nejasan današnjem čovjeku. Život suvremenog čovjeka odvija se u mentalitetu kojeg karakterizira užurbanost i nedostatak slobodnog vremena koji su potrebni čovjeku da bi mogao normalno živjeti i djelovati. U ovom vremenu godišnjih odmora možemo konstatirati da se odmor suvremenog čovjeka sastoji u površnom zadovoljenju čovjekovih, uglavnom tjelesnih potreba, ali ne i u zadovoljenju potreba čovjeka u cjelini. Za obraćenje je potrebna šutnja i samoća u kojoj je jedino moguće sagledati stvarno stanje našega života. Taj trenutak samospoznaje zna biti bolan i razočaravajući. No, inicijator obraćenja – Bog svojom snagu liječi našu nemoć i daje nam svoju snagu za životnu borbu i daje nam svoju radost i svoj mir. Obraćen čovjek sve gleda kroz prizmu Kraljevstva nebeskog te ostvaruje u svom životu ono što se uklapa u projekt Isusov projekt Kraljevstva. No, mi smo skloni izbjegavati stalne Božje pozive na obraćenje, jer nam je teško riskirati i promijeniti svoje navike i uvjerenja.
Isus Kraljevstvo nebesko stavlja kao prvu vrednotu koja je iznad svih ostalih vrednota, a opet ih u sve u sebi sadrži. Slikom dvojice ljudi koji da bi dobili biser, odnosno njivu s blagom riskiraju sve što su do tada imali, kako bi ostvarili ono što je za njih nabolje i najvrednije. Isus i nas poziva na životni rizik. Veliki francuski kršćanski mislilac Blaise Pascal govori o „okladi“. Pascal, naime, poziva da se kladimo na Boga, ako smo dobili s njim dobivamo sve, a ako smo izgubili s njim ne gubimo ništa. Na kraju svoga govora o okladi Pascal podsjeća čitatelja da je te riječi napisao čovjek koji je klečao pred Bogom na koljenima i kojemu je sve predao u ruke. Čovjek koji sve svoje snage i nade ulaže samo u ovozemaljsko na kraju ostaje razočaran i depresivan, jer sve materijalno, ujedno je i relativno, te ne može zadovoljiti čovjekovu potrebu za srećom. Potpuna čovjekova sreća se može ostvariti tek u Kraljevstvu nebeskom, koje je već tu među nama, ali je na nama za svoje dobro i svoju sreću pružimo Bogu ruku saveza u potpunom ostvarenju Kraljevstva. Među kršćanskim svecima su meni najdraži sv. Pavao i sv. Franjo Asiški. Obojica su nakon Božjeg poziva osjetili potrebu za samoćom i temeljitom preobrazbom svoga života kako bi postali što sličniji Kristu. Zato su obojica ostali poznati kao veliki propovjednici Radosne vijesti i Kristovi suradnici u ostvarivanju njegova Kraljevstva. Prihvatimo i mi ovaj izazov, upustimo se u "siguran rizik“ i odgovorimo na Božji poziv u Kraljevstvo nebesko.
U ovom evanđelju Isus iznosi dvije slične prispodobe kojima je zajedničko da govore o apsolutnoj vrijednosti Kraljevstva nebeskog i riziku koji treba poduzeti da bi se to Kraljevstvo ostvarilo. Taj rizik zove se obraćenje. To je zahtijevan i mukotrpan proces na koji nas Bog stalno poziva. Obraćenje nije tek neka izvanjska preobrazba u čovjekovu ponašanju i djelovanju, nego je preobrazba koja se događa duboko u čovjekovu srcu koja potom zahvaća čitavog čovjeka. Poziv na obraćenje i ostvarivanje Kraljevstva Božjeg poprilično je nejasan današnjem čovjeku. Život suvremenog čovjeka odvija se u mentalitetu kojeg karakterizira užurbanost i nedostatak slobodnog vremena koji su potrebni čovjeku da bi mogao normalno živjeti i djelovati. U ovom vremenu godišnjih odmora možemo konstatirati da se odmor suvremenog čovjeka sastoji u površnom zadovoljenju čovjekovih, uglavnom tjelesnih potreba, ali ne i u zadovoljenju potreba čovjeka u cjelini. Za obraćenje je potrebna šutnja i samoća u kojoj je jedino moguće sagledati stvarno stanje našega života. Taj trenutak samospoznaje zna biti bolan i razočaravajući. No, inicijator obraćenja – Bog svojom snagu liječi našu nemoć i daje nam svoju snagu za životnu borbu i daje nam svoju radost i svoj mir. Obraćen čovjek sve gleda kroz prizmu Kraljevstva nebeskog te ostvaruje u svom životu ono što se uklapa u projekt Isusov projekt Kraljevstva. No, mi smo skloni izbjegavati stalne Božje pozive na obraćenje, jer nam je teško riskirati i promijeniti svoje navike i uvjerenja.
Isus Kraljevstvo nebesko stavlja kao prvu vrednotu koja je iznad svih ostalih vrednota, a opet ih u sve u sebi sadrži. Slikom dvojice ljudi koji da bi dobili biser, odnosno njivu s blagom riskiraju sve što su do tada imali, kako bi ostvarili ono što je za njih nabolje i najvrednije. Isus i nas poziva na životni rizik. Veliki francuski kršćanski mislilac Blaise Pascal govori o „okladi“. Pascal, naime, poziva da se kladimo na Boga, ako smo dobili s njim dobivamo sve, a ako smo izgubili s njim ne gubimo ništa. Na kraju svoga govora o okladi Pascal podsjeća čitatelja da je te riječi napisao čovjek koji je klečao pred Bogom na koljenima i kojemu je sve predao u ruke. Čovjek koji sve svoje snage i nade ulaže samo u ovozemaljsko na kraju ostaje razočaran i depresivan, jer sve materijalno, ujedno je i relativno, te ne može zadovoljiti čovjekovu potrebu za srećom. Potpuna čovjekova sreća se može ostvariti tek u Kraljevstvu nebeskom, koje je već tu među nama, ali je na nama za svoje dobro i svoju sreću pružimo Bogu ruku saveza u potpunom ostvarenju Kraljevstva. Među kršćanskim svecima su meni najdraži sv. Pavao i sv. Franjo Asiški. Obojica su nakon Božjeg poziva osjetili potrebu za samoćom i temeljitom preobrazbom svoga života kako bi postali što sličniji Kristu. Zato su obojica ostali poznati kao veliki propovjednici Radosne vijesti i Kristovi suradnici u ostvarivanju njegova Kraljevstva. Prihvatimo i mi ovaj izazov, upustimo se u "siguran rizik“ i odgovorimo na Božji poziv u Kraljevstvo nebesko.
