Kao što postoje tjelesna gluhoća i nijemost koje otežavaju ili čak onemogućuju komunikaciju s okolinom, tako postoji i duhovna gluhoća koja čovjeka čini nesposobnim čuti kako Božju riječ, tako i riječ bližnjega.
Postoji i duhovna nijemost, poteškoća ili nemogućnost razgovora s Bogom i s bližnjim. Sposobnost ili nesposobnost čuti i govoriti u duhovnom smislu očituje se u ljudskoj svakodnevnici, osobito u molitvi, ali i u komunikaciji s ljudima.
Duhovna gluhoća i nijemost su posljedice grijeha naših praroditelja. Zato Bog postaje čovjekom u Isusu Kristu i naviješta Kraljevstvo nebesko: slobodnu i potpunu komunikaciju Boga i čovjeka te čovjeka i čovjeka. Isusov navještaj Kraljevstva Božjega prate različiti čudesni znakovi, među njima i ozdravljenja, kao što je to u evanđeoskom navještaju ove nedjelje ozdravljenje gluhonijemog čovjeka (Mk 7, 31-37). Ti znakovi nisu svrha samima sebi, nego upućuju na ono što donosi Kraljevstvo Božje: Sljepačke će oči tada progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Jer u pustinji će provreti vode, i u stepi potoci, zažgana će zemlja postat jezero, a tlo žedno – izvori (Iz 35, 5-7a); a to znači da će se dokinuti svaka nejednakost među ljudima i ukloniti svi nedostatci. Da bi se to dogodilo, potrebno je priznati Božju vladavinu, koja nije nikakav oblik ljudske strahovlade i autokracije nego slobodno priznavanje Božje vlasti koja se očituje u odnosu Oca i Sina – Isusa Krista. Oni koji su još u doba Staroga zavjeta, pa i u Isusovo vrijeme iščekivali Kraljevstvo Božje zvali su se "Gospodnji siromasi". Pri tome se ne misli samo na materijalno siromaštvo, nego na duboko uvjerenje da jedino Bog donosi sreću i spasenje.
Nikakva ljudska vlast nije kadra osigurati svima spokojan i miran život. Štoviše, danas smo svjedoci velike gospodarske krize. Mnogi ljudi su bankrotirali,ne samo gospodarski nego i duhovno, jer su uložili sve što su imali, cijeli svoj život u materijalno, u ono što je podložno propadanju. Mislim, da je upravo ova kriza dobra prilika da shvatimo da je Bog gospodar povijest svijeta, ali i osobne povijesti i života svakoga od nas. Samo se od njega možemo nadati konačnoj i vječnoj sreći koja će se dogoditi kad Kraljevstvo Božje dođe u punini. To nas kršćane ne ispričava od odgovornosti za ovaj svijet. Naprotiv, ta činjenica nam zadaje golemu odgovornost i za ovaj prolazni svijet. Kraljevstvo je Božje već došlo s Isusom, ali još ne u punini. Zato nam je on ostavio u baštinu da širimo evanđeoske vrednote Kraljevstva Božjeg među ljudima. Jedna od tih vrednota zacijelo je i zajedničko dobro, koje je u ovo doba surovog kapitalizma zapostavljeno. Briga za zajedničko dobro je dužnost svakog čovjeka ponajviše nas kršćana. Tome pribrojimo i brigu za siromahe – ljude koji također imaju prirodno pravo uživati to zajedničko dobro. Oni su zapravo oni kojima je oduzeto ono što ima pripada na ovome svijetu, nije li Bog one koji su svijetu ubogi izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga obeća onima koji ga ljube? (Jak 2,5).
Zamolimo Gospodina da nam otvori oči i uši, ozdravi i jezik i ruke da mognemo odgovoriti njegovom pozivu i potrebama naše braće.
Duhovna gluhoća i nijemost su posljedice grijeha naših praroditelja. Zato Bog postaje čovjekom u Isusu Kristu i naviješta Kraljevstvo nebesko: slobodnu i potpunu komunikaciju Boga i čovjeka te čovjeka i čovjeka. Isusov navještaj Kraljevstva Božjega prate različiti čudesni znakovi, među njima i ozdravljenja, kao što je to u evanđeoskom navještaju ove nedjelje ozdravljenje gluhonijemog čovjeka (Mk 7, 31-37). Ti znakovi nisu svrha samima sebi, nego upućuju na ono što donosi Kraljevstvo Božje: Sljepačke će oči tada progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Jer u pustinji će provreti vode, i u stepi potoci, zažgana će zemlja postat jezero, a tlo žedno – izvori (Iz 35, 5-7a); a to znači da će se dokinuti svaka nejednakost među ljudima i ukloniti svi nedostatci. Da bi se to dogodilo, potrebno je priznati Božju vladavinu, koja nije nikakav oblik ljudske strahovlade i autokracije nego slobodno priznavanje Božje vlasti koja se očituje u odnosu Oca i Sina – Isusa Krista. Oni koji su još u doba Staroga zavjeta, pa i u Isusovo vrijeme iščekivali Kraljevstvo Božje zvali su se "Gospodnji siromasi". Pri tome se ne misli samo na materijalno siromaštvo, nego na duboko uvjerenje da jedino Bog donosi sreću i spasenje.
Nikakva ljudska vlast nije kadra osigurati svima spokojan i miran život. Štoviše, danas smo svjedoci velike gospodarske krize. Mnogi ljudi su bankrotirali,ne samo gospodarski nego i duhovno, jer su uložili sve što su imali, cijeli svoj život u materijalno, u ono što je podložno propadanju. Mislim, da je upravo ova kriza dobra prilika da shvatimo da je Bog gospodar povijest svijeta, ali i osobne povijesti i života svakoga od nas. Samo se od njega možemo nadati konačnoj i vječnoj sreći koja će se dogoditi kad Kraljevstvo Božje dođe u punini. To nas kršćane ne ispričava od odgovornosti za ovaj svijet. Naprotiv, ta činjenica nam zadaje golemu odgovornost i za ovaj prolazni svijet. Kraljevstvo je Božje već došlo s Isusom, ali još ne u punini. Zato nam je on ostavio u baštinu da širimo evanđeoske vrednote Kraljevstva Božjeg među ljudima. Jedna od tih vrednota zacijelo je i zajedničko dobro, koje je u ovo doba surovog kapitalizma zapostavljeno. Briga za zajedničko dobro je dužnost svakog čovjeka ponajviše nas kršćana. Tome pribrojimo i brigu za siromahe – ljude koji također imaju prirodno pravo uživati to zajedničko dobro. Oni su zapravo oni kojima je oduzeto ono što ima pripada na ovome svijetu, nije li Bog one koji su svijetu ubogi izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga obeća onima koji ga ljube? (Jak 2,5).
Zamolimo Gospodina da nam otvori oči i uši, ozdravi i jezik i ruke da mognemo odgovoriti njegovom pozivu i potrebama naše braće.
