Svijet kojemu nedostaje radosti, svijet je tolikih pustinja. I bez obzira koliko pustinja bila zamamno velika, čudesno nepregledna i mistično neistražena, ona uvijek ostaje pustinja.
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’ – kako reče prorok Izaija.« A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio. (Iv 1, 6-8.19-28)
Ako postoji nešto što je našem svijetu i našem
vremenu strano, onda je to zasigurno radost. Među nas se uvuklo neko čudno
raspoloženje. Svakim udahom zraka, kao da udišemo tugu, pesimizam i beznađe.
Učinile su tako razne strukture teškim i sumornim naše svakodnevice. Čak i mi
kršćani, pritisnuti tolikim brigama i tjeskobama, često ne vidimo razloga,
vremena i prostora za radost. A život bio trebao biti radost, jer je Gospodinov
dar. Upravo na tu čudesnu stvarnost radosti poziva nas liturgija Treće nedjelje
došašća.
Život je dar. Nezasluženi dar. Nitko od nas nije
ničim mogao zaslužiti biti rođen, nego je u jednom trenutku Božja volja bila
izrečena preko čovjeka. Bog preko čovjek progovori: Neka bude! – i ja jesam. Veliko je to otajstvo pred kojim čovjek
stoji i u koje pokušava proniknuti. I koliko se više trudio otkrivati to
otajstvo, postaje mu jasnije da je ono dublje od svake dubine, moćnije od svake
njegove misli. U evanđelju Treće nedjelje došašća (Iv 1, 6-8. 19-28) Ivan
Krstitelj odgovara na pitanja koja mu postavljaju židovski svećenici. Pitaju ga
o tome tko je on i zašto čini to što čini? Pitanja su to koja su sasvim u redu.
Onaj koji nam govori što trebamo raditi, kako trebamo misliti, koji nas
opominje o našim riječima i djelima, mora biti spreman odgovoriti na ovakva
pitanja, obrazlažući nam autoritet kojim govori. Na ova pitanja Ivan odgovara
trostrukom negacijom. Za sebe kaže: Ja
nisam Krist! – te nastavlja da nije ni Ilija, niti prorok. Zanimljiva je ta
trostruka negacija Ivanova odgovora. Podsjeća na onaj događaj kada Isus tri
puta od Petra traži očitovanje njegove ljubavi. I Petrova potvrda i Ivanova
negacija izvor mogu imati samo u ljubavi. Tako, dok razmišljamo o radosti na
koju nas Crkva poziva ove nedjelje, uviđamo da su u našim riječima i u našim
djelima beskrajno važni njihovi motivi. Svijet bi uistinu bio mjesto radosti
kada bi čovjek radio i govorio samo ono što je motivirano ljubavlju.
Ivan nastavlja i objašnjava Židovima tko je on.
Predstavlja se kao Glas koji viče u
pustinji – citirajući tako proroka Izaiju. Svijet kojemu nedostaje radosti,
svijet je tolikih pustinja. I bez obzira koliko pustinja bila zamamno velika,
čudesno nepregledna i mistično neistražena, ona uvijek ostaje pustinja. Ipak,
postoje oaze unutar pustinje, mjesta koja ne dopuštaju da pustinja postane i
pustoš, bez života i bez radosti. Moderni čovjek tumara u svojoj pustinji i sve
rjeđe pronalazi oaze. Svijet buke i kaosa zaglušio je svaki trag koji vodi do
izvorâ života. Život je postao artikl kojeg možemo procijeniti koliko (ne)vrijedi.
Nestaje svijesti da je život dar i da je on neprocjenjiv. U takvom svijetu nema
mjesta radosti. To je svijet u kojem čovjek stalno ponavlja Ja nisam. No, nije taj govor poput
Ivanova govora. Ivanovo Ja nisam –
potvrđuje da on nije Krist, onaj koji ima doći; ali Ivanovo priznanje da je Glas koji viče u pustinji, govor je koji
govori: Ja jesam! Govor modernog
čovjeka, govor je onoga koji ne vidi cilja, svrhe ni smisla.
Među nama stoji onaj koji jest oduvijek, koji je za
sebe rekao: Ja jesam! On je naša
sigurnost. U njemu, i samo u njemu, svatko od nas bez straha može klicati: Ja jesam. On nam dolazi. Prilazi nam i
otkriva nam naše dostojanstvo. Njemu se klanjamo u otajstvu Božića, njega
častimo u boli križa, slavimo ga u snazi uskrsnuća. Njegov glas želimo čuti u
svim svojim pustinjama, na svim svojim putovima. Njega Crkva navješćuje svima i
o njemu govori kada poziva na radost. Jer, on je naša radost.
