Put i izazov

Gospodin može i želi u mome i tvome srcu donijeti promjenu i trajno se nastaniti. Izazov obraćenja leži u činjenici proporcionalnosti. Čovjek koji je na putu obraćenja, postaje sve više svjesniji potrebe promjena u vlastitom životu.

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1, 12-15)

Početci su teški. Gotovo svi se slažu oko te tvrdnje. Oni u sebi nose dramu, napetost, iščekivanje i strah od neuspjeha. Duboko u sebi, svaki početak prekid je sa onim što je bilo prije. Ipak, početci su nužni. Oni određuju tijek života, obogaćuju postojanje dinamikom i uvjet su dolaska do cilja. U evanđelju Prve korizmene nedjelje čitamo kratki ulomak o početku Isusova propovijedanja.

Isus propovijeda »evanđelje Božje«, kako kaže evanđelist Marko. Sadržaj toga evanđelja poziv je na obraćenje i vjeru kao put do Kraljevstva Božjega. Upravo tim pozivom: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« – započeli smo svoj korizmeni put na Pepelnicu. I ove prve nedjelje u korizmi, Crkva baš taj poziv stavlja pred nas, i to kao put i izazov.

Obraćenje je put u unutrašnjost. Put u vlastito srce i susret sa sobom samim, onakvim kakav jesam. Taj susret nikada nije i neće biti plodonosan dok čovjek, u svojoj slobodi, ne prihvati da na tom putu u unutrašnjost, njegov pratitelj mora biti Gospodin. I ne samo pratitelj, nego i obnovitelj. Gospodin može i želi u mome i tvome srcu donijeti promjenu i trajno se nastaniti. Izazov obraćenja leži u činjenici proporcionalnosti. Čovjek koji je na putu obraćenja, postaje sve više svjesniji potrebe promjena u vlastitom životu. Obraćenje se tako ne odnosi na govor, teoriju, znanje. Obraćenje je izazov za promjenom života. Ono je uvijek upućeno na pojedinca i uvijek je stvar osobne dimenzije.

Vjera je osobni čovjekov odgovoa na Božji zov te izražaj čežnje njegove naravi. Ona, kao najdublji čin kršćanske egzistencije, postoji i živi u zajedništvu Crkve. Vjera je plod obraćenja te – osnažena snagom obraćenja, put je u puninu bitka i izazov konkretne stvarnosti. Samo u vjeri čovjek otkriva dubinu svojeg identiteta i poticaje za život preporođen u istini.

Obraćenje i vjera tako, na početku korizme, stoje kao naš početak i cilj. Početak u pepelu Čiste srijede, a cilj u sjaju Kristove uskrsne pobjede. Put od obraćenja do vjere, put je od Pepelnice do Uskrsnog jutra. Između te dvije granice postoji korizma. Vrijeme je to pustinje. Vrijeme kada se obraćamo vjerujući i vjerujemo obraćajući se. Korizma je pustinja u kojoj se susrećemo sa samima sobom, u kojoj susrećemo Gospodina kao pratitelja i obnovitelja da bismo ga u Uskrsu susreli kao Pobjednika.