Meditacija na Otpjevni psalam Prve korizmene nedjelje B...
Ps 25, 4-5ab. 6-7bc. 8-9
Sve su staze tvoje,
Gospodine, ljubav i istina za onog koji čuva Savez tvoj.
Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Spomeni me se po svojoj ljubavi –
radi dobrote svoje, Gospodine.
Gospodin je sama dobrota i pravednost,
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Krštenjem smo postavljeni na stazu života. Na stazu koja vodi u zajedništvo s Trojedinim Bogom. Tada smo primili bijelu haljinu kao znak čistoće od grijeha te znak pripadnosti Kristu, koji u nama stvara novog čovjeka, oslobođenoga i postavljenoga na novu stazu – stazu spasenja. Na toj stazi pomoć su nam i ostali sakramenti koji nas održavaju na tom putu, koji nas uvijek iznova interesiraju za to putovanje. Pobuđuju nam interes jer je u njima upravo hrana koju trebamo za putovanje – Krist koji se jednom zauvijek dao za nas, kako bismo mi mogli jednoga dana prispjeti do zajedništva s njim u vječnosti. I upravo to tu stazu našega života čini zanimljivom i upravo nas to gura naprijed, razveseljuje nas i nuka da se što prije susretnemo s Gospodinom – kušajući ovdje na zemlji kako je on dobar.
I ako nestane te slasti sakramentalnog života u nama, ako nestane čežnje za Gospodinom, lako se gubimo na toj stazi i lako skrećemo na neke druge staze koje nude prividan slad. Povijest mnogih ljudi, a i svakoga od nas, pokazuje kako nismo imuni na taj privid, na tu varku i kako, zapravo, često lutamo i gubimo stazu kojom smo krenuli krštenjem. Lako se izgubi sjaj one bijele haljine s krštenja koju smo dužni donijeti, u kojoj bismo trebali doći pred Gospodina. Stoga nam je uvelike potrebno ovo vrijeme korizme da se preispitamo dokle smo stigli i jesmo li još uvijek na pravoj stazi. Potrebni smo uistinu obraćenja i vjere u evanđelje. Obrat znači povratak na početak, na izvor u kojem je voda kojom smo kršteni. Potrebno je ponovno se vratiti i osjetiti na sebi iznova tu vodu koja nas dotiče i skida s nas ljagu grijeha.
Grijeh otupljuje čovjekove osjećaje za Boga. Uskraćuje i osjetilima da dožive živoga Boga. Zato nas prisjećanje da smo prah vodi u raspoloživost ponovne podložnosti Bogu kojom mu želimo priznati kako nas samo on može oblikovati, kako je samo on Životvorac koji nam daje da budemo, da postojimo. Samo tada – kad se priznamo zemljanim prahom – čovjek biva sposoban za novo stvaranje, za novi život. Novo stvaranje u smislu ponovne Božje blizine, ponovnog osjećanja Boga, ponovnog iskustva Boga živoga u svome životu. Obnovljeni život i pročišćena osjetila daju da čujemo riječ Božju svojim ušima i da se priklonimo sadržaju evanđelja – Isusu Kristu, daju bistrinu vida da prepoznamo Gospodina u lomljenju kruha i da ga osjetimo u tom istom kruhu koji se za nas daje.
Obrat i priznanje slabosti daju mogućnost za novi život, za ponovni pronalazak staze na koju smo krštenjem postavljeni, za razlučivanje istine i uživanje Božje ljubavi. Na tu stazu uvijek iznova možemo doći sakramentom pomirenja u kojem se čisti naša krsna haljina – znak pripadnosti Kristu Gospodinu.
