Pozvani na svetost

Put k svetosti je mukotrpan i zahtjevan „projekt“ koji iziskuje cijeli život jer ne postaje se preko noći ni anđeo ni vrag. Ono najvažnije je biti strpljiv sa samim sobom, prihvatiti sebe onakvim kakav jesi, jer to je preduvjet za rast.

 
Danas je svetkovina Svih svetih - blagdan kad se Crkva na poseban način sjeća svih svojih kanoniziranih i nekanoniziranih svetaca. Ovo „kanoniziranih i nekanoniziranih“ smatram važnim naglasiti, zbog toga što mi često smatramo svecima samo one koji su službeno proglašeni od Crkve, pri tome zaboravljajući da ima mnogo više neproglašenih, nego proglašenih svetaca. Ne bih želio prepričavati povijest nastanka ovoga blagdana, nego bih u ovom tekstu htio podijeliti svoje razmišljanje o svetosti.

Kad su svetom papi Ivanu Pavlu II. predbacili da je kanonizirao previše svetaca, odgovorio je kako je svetost poziv upućen svakom čovjeku. Ali tu je ono vječito pitanje, kako odgovoriti na taj poziv, jer bilo bi najlakše kada bismo imali neki plan i program kako postati svet, nešto poput školskog sustava, gdje imamo gradivo koje treba naučiti i ljude koji nas ocjenjuju, pa kad položimo jednu razinu uspješnim rezultatom, idemo dalje. Međutim, to ne ide tako lako. Iako je svetost opći poziv, poziv namijenjen svim ljudima, svatko ima vlastitu misiju, pa, mogli bismo reći, i svoju vlastitu svetost. Jer Bog ne želi „kopije“, nego „originale“, jer dosta je jedan sv. Petar apostol, jedan sv. Franjo Asiški, jedna sv. Terezija Avilska. Smatram da Bog želi da ga svaki pojedinac proslavlja na sebi svojstven način, jer je svaki čovjek jedinstven, svatko je od nas primio različite sposobnosti, talente, te ih treba iskoristiti na Božju slavu, a ne dopustiti da, pokušavajući oponašati neke svece i njihove talente, zanemarimo vlastite.

Zanimljivo mi je to da često svoje razmišljanje o svecima, naravno podrazumijeva se i sveticama, ostavljamo na tome, da tu osobu zamišljamo kao onu koja svakodnevno samo moli, posti, čini dobra djela i naravno, čini čudesa te nipošto ne griješi… Međutim, smatram da takva osoba nakon našega Spasitelja nije rođena, niti će se roditi. Jer svi smo mi grešnici i svakomu čovjeku dođu dani kada sumnja, kada možda i ne moli, kada ne živi evanđeoskim životom… I što se tada događa? Pada li tada ta svetost oko koje se toliko trudimo u vodu? Naravno, molitva, post i dobra djela su sredstva koja nam pomažu da postanemo sveti, koja su neizostavna, ali nas oni ne čine svetima. Jacques Philippe u svojoj knjizi U školi Duha Svetoga govori da svetost nipošto ne može biti plod čovjekovih napora, nego da ona nadilazi ljudske snage, te da je plod Božje milosti. Potrebno je svakodnevno raditi na tome da dopustimo Bogu da djeluje kroz nas, a ne sve pokušati riješiti vlastitim snagama. Razmišljanje završava zaključujući kako je „najisplativije“ obratiti svu svoju pozornost prepoznavanju, prihvaćanju i primjenjivanju poticaja Duha Svetoga.

Put k svetosti je mukotrpan i zahtjevan „projekt“ koji iziskuje cijeli život jer ne postaje se preko noći ni anđeo ni vrag. Ono najvažnije je biti strpljiv sa samim sobom, prihvatiti sebe onakvim kakav jesi, jer to je preduvjet za rast. Tek nakon toga moguće je lagano krenuti naprijed sa sviješću da pad nije kraj, da je padova bilo i da će ih biti, ali i da treba nastaviti koracati dalje. Valja imati na umu onu Augustinovu: Kad su mogli toliki i tolike, zašto i ti ne bi mogao, Augustine!